Predgovor Gustava Weissa 
 
Ova izložba međunarodne keramike u Varaždinu događa se u vrijeme u kojem se svijet našeg života mijenja snažnije nego ikada prije. Lončarstvo koje je izvorno bilo usmjereno samo na to da prirodnom materijalu poda oblik, dospjelo je kao primijenjena zanatska umjetnost u dekorativnu funkciju pri čemu je nečuveno porasla sloboda izrade. Visoka dostignuća japanske lončarske umjetnosti pokazala su međutim da keramika ne treba biti samo umjetnost okrenuta nečem drugom već da samoosviještena  može postići više.
Isto to još je uspješnije dokazala keramika američkih umjetnika. Europska pak keramika bila je podložna različitim utjecajima. S jedne strane dolazili su oni iz japanskog zanata, dakle, iz  početaka i nagomilanih iskustava koja su iz dubina tradicije  izrasla u vrhunska dostignuća i s druge strane utjecaji su dolazili iz umjetničkih akademija zapadne obale SAD-a, dakle u određenoj mjeri od odozgo prema dolje sve do široko rasprostranjene trivijalne keramike koja je posve u skladu s  općom omiljenosti američke pop kulture. Mješavina koja se sastoji od zanata i umjetničkih nastojanja, u Europi nije ništa novo. No, sada sve više zjape  razlike pojačane zaraznim uzorima. Situacija se sada ne doživljava više kao vlastiti razvoj već kao nešto što dolazi izvana.
Ova izložba odražava sveopću orijentaciju europske keramike na ta dva pola. Pri tome se japanski utjecaj ne pokazuje toliko u tome radi li netko na lončarskom kolu već više u tome odražava li keramika svojom nepotpunošću svoje najdublje unutarnje biće, naime prirodu. Ovaj pravac stoji u suprotnosti prema u Europi raširenoj težnji prema savršenosti koja je još pojačana utjecajem visoko rangirane američke keramike. Tempo civilizacije sa svojom racionalnom dinamikom  suprotstavljen je kulturi koja počiva na  bogatoj unutarnjoj  spiritualnosti. To usmjerenje sustiže također sudbina zanata i u slučaju da se uspelo do vrhunaca umjetnosti. Njegova manja rasprostranjenost mogla bi se objasniti njegovom slabijom popularnošću i višim zahtjevima prema tehnološkom znanju i vještini kao i tehničkim uređajima ali sigurno postoje i ekonomski i privatni razlozi.
Tradicionalne vještine, odnos prema prirodi i uvažavanje osobina materijala zastupljeni  su manje nego kreativnost, originalnost i spontanost. Keramičar zapadne civilizacije jedva  da  prirodu više  doživljava  u njenoj prirodnosti, već preoblikovanu ljudskim radom. Doduše, priroda ga oduševljava ali materijal s kojim radi upoznaje tek kao produkt svijeta kojeg je preoblikovao čovjek koji u njemu živi. U pozadini umjetnog, priroda je gotovo posve iščezla a ono specifično keramičko više je priroda stvari. Time znanje o prirodi gubi na privlačnosti  ako promatramo osobni umjetnički razvoj. No, to pripada kretanju civilizacije.
Ona napreduje poput lančane reakcije, postaje intenzivnija i raširenija. Većina ljudi vjeruje da pri tome jača individualizam. No, to ipak znači samo to da  su ljudi jače upućeni  sami na sebe a ne postaju individualniji  ni različitiji jedni od drugih. Događa se dakle, upravo suprotno. Civiliziranost jače svodi ljude na zajednički nazivnik; širi se tip normalnog ponašanja. Iznenađujućim reakcijama koje izlaze izvan okvira pokušavaju se suprotstaviti normama. Izložbe kao ova priređuju se zbog toga da nagrade takva nastojanja i da ih izvade iz društvene niše i izlože javnoj pažnji.

Stanko Špoljarić
CERAMICA MULTIPLEX

Izložba Ceramica multiplex zanimljiv je i bogat isječak zbivanja na svjetskoj keramičkoj sceni. Brojni autori sa svih strana svijeta okupili su se u Varaždinu na smotri intrigantne sinteze, prikaza suvremenih traganja u okviru keramičke umjetnosti, u gradu koji spomeničkom baštinom otkriva svoje dugo povijesno i kulturno pamćenje.
Preko stotinu odabranih sudionika dakako, nije svedivo na zajednički nazivnik nekog izraza , jer tvore izložbu raznolikih poetika, često izuzetne kreativne svježine. S poštivanjem materijala u prvom redu, u preobrazbi grumena amorfne mase, iz koje izrastaju maštoviti oblici, strogi i razigrani volumeni, plohe, geometriziranih i organičkih silueta. Prepoznaju se osobnosti, autori znanih stilistika i interesa, no i znatan broj je novih imena iz inozemstva, bar nama nepoznatih.
Šarm izložbe baš je u toj činjenici potvrđivanja vrijednosti i uzbudljivosti otkrivanja novih mogućnosti oblikovanja. U okviru sve širine tradicionalnog izričaja, otvorenog stvaralačkoj slobodi. U primjerima koncentriranja na jednu formu, do pomicanja prema složenosti keramičke priče, od naglašenije figurativnosti i naznake lika, do pročišćenosti, do znaka. Od njegovanja tona materijala, do akromatskih odnosa ali prepuštanja kolorističkom kriku. Od čiste obrisnosti forme, do razvedenosti i preplitanja linija. S ostvarenjima zadebljanih masa ali i tanahnih stijenki, raspona tvarnosti koji sugeriraju taktilnosot oblika, neovisno radi li se o redukciji predmetnog ili unašanja u razložno detaljiziranje. Kako u silnicama slikarske razrade tako i u pulsiranju volumena. U analizi izložbe mogla se naslutiti srodnost umjetnika nekog područja svijeta ili zemlje. Konačno, sljedbenici su slojevitosti neke kulture, preciznije likovne umjetnosti.  Ta iskra postoji, no svatko ima svoju mjeru autentičnosti. Kao i umjetnici iz Hrvatske koji su manje-više ravnopravno uključeni u ukupnu vrijednost izložbe. Oni vode dijalog sa svijetom kroz djela u kojima uz ozbiljnost ne nedostaje ni igre, uz neophodnu tehničku vještinu, zanos i mijene nepredvidljivog. A ono što je sigurno - pred sobom imamo sjajnu međunarodnu izložbu.  

Blaženka Šoić Štebih
Riječ organizatora

Okosnicu ovog projekta čini međunarodna žirirana izložba i popratne manifestacije koje imaju za cilj da okupe intelektualnu kremu iz svijeta keramike te da približe keramiku na zanimljiv način širim kulturnim krugovima a posebno djeci. Veliko zanimanje keramičara sa svih kontinenata dokazuje opravdanost njenog održavanja, te potvrđuje ostvarivanje ciljeva Udruženja: razvijanje i unapređenje nivoa komunikacije i suradnje među keramičarima na širokom međunarodnom planu.
Pojam «postmoderna» iskovao je u Londonu, 1976. godine, američki kritičar arhitekture Charles Jencks odredivši u svojoj knjizi 1986. «What is post-modernism» filozofiju ovog umjetničkog pravca, uvevši naime, estetski «dvostruki kod»,  ravnopravnost elitnog/popularnog jednako kao i  novog/starog. Knjigom «Postmodern Ceramics» Amerikanac Mark DelVeccio dokazuje da i keramika ide sa vremenom – u postmodernom vremenu cijeni se konačno i originalnost radi originalnosti. «Ne treba isčupati korijenje ( tradiciju ) već treba prepoznati i ono što je izraslo na skrivenim mjestima, izvorno i divlje cvatuće, čudesno lijepo i silno nepravilno. «Međunarodna zajednica keramičara pruža nam mogućnost da se dokazujemo svojim vlastitim jezikom u kojem se zrcale mnoge individualnosti»- kaže Gustav Weiss u programatskom članku u reviji Neue Keramik, koja je najavila našu izložbu 2002.
Tema izložbe CERAMICA MULTIPLEX provocira umjetnike da sagledaju razlike u pristupu keramici između Istoka i Zapada. Zen budizam je dolazeći iz Kine, gdje ga je začeo indijski misionar, stigao  preko Koreje u Japan, postavši filozofija i način života. U Japanu,  ali i drugdje na Dalekom istoku,  tako je već odavno određen meditativni pristup keramici: « Nacrtati bambus moći ćeš tek kad postaneš bambus».
Nasuprot meditativnog pristupa stoji američka keramika. Nepterećena tradicionalnim vezama sa zanatskom radionicom, ona je svoje keramičare stvarala na umjetničkim školama u kojima su došli u dodir i s drugim vrstama umjetnosti. Mladi naraštaj nitko nije prisiljavao na klišeje i predrasude, pa se keramika neopterećeno mogla izložiti impulsima moderne umjetnosti. Od 1954. u Los Angelesu djeluje grupa oslobođena utjecaja Europe ali i Dalekog istoka, predvođena  Peterom Voulkosom. »Clay Movement» i  njegov apstrakni ekspresionizam bili su ishodište mnogim talentiranin keramičarima. Nasuprot njima nastao je «Funk Art» vezan uz hippy pokret. Izrugujući se kiču, želio je izazvati šok, no naišao je na odbijanje u svijetu  koji ga je označio kao «amerikanizam». S nestankom «djece  cvijeća» nestalo je i šokantne keramike a oznaka za američku keramiku postali su nadrealistički «Super Objects», koje odlikuje domišljatost i najčešće ironični sadržaj. Učenik P. Voulkosa, Paul Soldner, uveo je u Ameriku tehniku rakua, napustivši japansku izvornost, dodajući vedre boje glazura i naknadnu redukciju. Znatiželjnost, spremnost na rizik i odvažnost, tri su karakteristike američkog rakua koji je upravo zbog toga osvojio svijet.
Europska keramika između ta dva snažna utjecaja uzela je za svoj moto: «Promatrati svijet i pronaći svoj vlastiti put». Europska keramika još uvijek vodi bitku koju su Japan i Amerika davno izborili  - ona naime nije nepobitno priznata kao umjetnost. U Europi dramatično protiče  njeno odvajanje od zanata na putu prema stvaranju individualnosti. Individualnosti, koja se pokušava osloboditi od tradicije i vezanosti uz prostor. Koristeći blagodati tehnoloških znanja dostignutih upravo u Europi ( Seger, Boetger, Wedgwood ), od kojih profitira i svjetska keramika, europska keramika umjesto opuštenog pojma slobode i u religioznoj tradiciji ukotvljene meditacije na prvo mjesto stavlja individualnost. «Priroda i umjetnost  izgleda da bježe jedna od druge, zapazio je već Goethe, ali prije nego se to  može i zamisliti one su se opet pronašle».  Zbog čega keramika u Europi ne bi bila umjetnost  ideja u kojoj je sadržan doživljaj prirode i umjetnosti? ( prema knjizi G.Weissa: Abenteuer Erde und Feuer – Das ist Keramik, Bern-Stuttgart-Wien )