U predgovoru kataloga, kustosica izložbe Višnja Slavica Gabout između ostalog piše:
„Da opipavanje svijeta oko nas našim osjetilima „uskoga dometa“ ne daje uvijek i pravu sliku stvarnosti, uvjerili smo se sami bezbroj puta. Umjetnici su to, međutim, kroz cijelu povijest umjetnosti majstorski koristili za kreiranje jednog drugog, poetičnog i nestvarnog svijeta (treba se samo prisjetiti Piranesija, Boscha, Archimbolda, a u modernoj umjetnosti Dalija, Duchampsa i cijele plejade nadrealista i dadaista).
Znali su da će kriptičnim simbolima, bizarnim narativima, neočekivanim jukstapozicijama, modificiranim transkripcijama, transgresijama, kao i prijenosom iz jednog vremena u drugo, uvesti zbrku u uobičajeni poredak stvari i „prevariti“ naše oko, našu percepciju i naš mozak, ali isto tako i da će nas očarati uvukavši nas u paralelno postojeći svijet zamamnih iluzija i halucinantnih transformacija. (…) Keramičari Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a, njih dvadesetak suvremenog usmjerenja, koji posljednjih godina kroz niz problemskih projekata propituju medij keramike unutar korpusa suvremene umjetnosti, u svom najnovijem projektu Uporabne preobrazbe bili su, kao i mnogi, zaintrigirani transformacijama pod utjecajem perceptivnih „ukošenja“, te time stvorenog proklizavanja stvarnoga u nestvarno, opipljivoga u neopipljivo. Postavivši kao okosnicu i perceptivnu matricu uporabnost na koju upućuje forma (uporabnost uz koju se keramika još uvijek tradicionalno veže, ali protiv koje se u suvremenim djelima svim silama bori). Ali ta uporabnost ovdje je tek početna inspiracija – i na kraju varka, jer se funkcionalna prepoznatljivost u svakom trenutku i na sve načine pokušava destabilizirati i urušiti, te iz kategorije stvarnosti prebaciti u nadstvarnost, čime se mijenja i značenje predmeta. (…) Iskustvena uporabnost ne poklapa se više sa stvarnom uporabnošću, nego je sve izmaknuto u iluziju, dosjetku, enigmu, ironiju, ili čak kritičku poruku, odnosno preseljeno u obrnutu stvarnost, u kojoj funkcionira u nekom drugom prostoru i vremenu. Takvom gdje se zbilja i privid miješaju i gdje su utilitarni predmeti postavljeni
u neutilitarne odnose, postajući suvremene skulpture ili skulpturalne kompozicije, instalacije, objekti i asamblaži, u kojima se keramika sinergijski veže s drugim medijima
i materijalima.“