Povodom autoričine izložbe u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, 1997. Tomislav Pavletić piše:

Nakon zapažene samostalne izložbe slika u tehnici ulja na platnu, u galeriji «Kordić» u Velikoj Gorici i niza grupnih
i samostalnih izložbi koje su prethodile današnjem događaju, Vlasta Pastuović, slikarica i keramičarka, zakoračila je
u svijet iz kojega više nema povratka kada je u pitanju srce u umjetnosti i ljubav prema stvaralaštvu. Stoga nam
se odmah javlja i predstavlja izložbom keramike i male skulpture, objedinjavajući tako crtački, slikarski i kiparski pristup na svom stvaralačkom putu.
Vlastin nemiran i tragalački duh u dodiru sa zemljom, tim nepresušnim izvorom inspiracije, iznenađuje nas
maštovitošću, suptilnošću i zanatskim umijećem. Tragajući za vlastitim identitetom, istražuje pomno sve mogućnosti zemlje kako bi uspjela ostvariti čistoću izraza i  forme a pri tom je govor materije ostao u središtu zanimanja.
Umjetnica svojim razigranim prstima pretvara glinu u oplemenjene unikatne uporabne keramike  koje ležerno i prisno  predočuju duhovnu inspiraciju i kulturnu podlogu, potvrđujući kontinuirano zanimanje autorice za odnose oblika i prostora.

U povodu izložbe u galeriji Juraj Klović u Rijeci,2001. Branka Arh piše:

Kolaži Vlaste Pastuović

Vlastina se slikarska priča raspliće na tragu odmjeravanja između lirskog intimizma i dekorativne stilizacije.
Krošnjoliki svijet u preplitanju granja i lišća, ptica i cvijeća, poput raskošnog aranžmana sve blistavo i radosno, podatno u treperenju trenutka, sve raste buja, pulsira u preljevima boja, šarenilu i razigranosti. Imaginarno postaje mjera njezina svijeta. Kombinira, oblikuje, slaže, crta dok konačno ne postigne željeni učinak, dok konačno ne stvori vlastiti poredak likovnih vrijednosti: prostor mjerljiv mjerilima duha, onaj u koji se mogu naseliti stvari mašte i sna, koji može nesputano istraživati mogućnosti, iluzionirati odnose, omjere i veličine, u kojem će zbilja ostati tek ishodište sanjanog i naslućenog, stvarnosti nestvarnog.
Plijeni pozornost preobrazbama zadanih motiva. Poseže za fluidnim materijalom i linearnom interpretacijom konkretnog opažaja. Razlijevaju se i prožimaju boje na mekoj, glatkoj podlozi svile izrezanoj na fragmente i apliciranoj na ručno rađeni papir grublje površinske teksture. (…)
Strogo crtovlje kao integralni dio slike poput vitrajnog obruba svija stilizirane forme raslinja, ispisuje granice prostora, prikuplja, prizemljuje, učvršćuje za podlogu i drži na okupu, ističe zasebne dionice i izdvojene pojedinosti, zaustavlja širenje i rast, dovodi u red i sklad, sabire i pretače segmente jedne beskrajne slike koja slijedi zanos, radost i iskrenost stvaranja. Po nekom crnom ili zlatnom kodu omeđuje prostor boje, opisuje formu, zasićuje kompoziciju na čitavom prostoru slike. Tako se u uzajamnom govoru i napetom kretanju crte i boje, u ritmičnom zatvaranju i otvaranju prostora, u kontroliranom i pomalo ukočenom hodu ovih čimbenika forme iščitava značenje i smisao jednog likovnog stava i sustava.
Plošni oblici oslikane svile (gradbeni materijal njenih kolaža) segmentirani su u stilizirane sklopove, tvore cjelinu prema autonomnim likovnim odrednicama dodavanja, prerastanja, sažimanja i umnažanja. Dio nosi cjelinu, cjelina diše svakim svojim elementarnim dijelom. Negdje nešto iščezne da bi se pojavilo u novom sloju iščitavanja.
Ornamentalno i dekorativno pri tome dobiva novu dimenziju na razini osobne poetike.
Vlastina pokretačka snaga je ideja. U cjelini kolažnih kompozicija nekonvencionalno i ležerno vodi vlastitu interpretacijsku nit, onu koja dopušta oblikotvornu i kolorističku otvorenost i slobodu, te onu koja nameće crtačku kontrolu i stegu.

Povodom retrospektivne izložbe RAJSKI VRT u galeriji Ulrich u Zagrebu, Mladen Mitar piše:

Jednom je Jean Starobinski rekao da Proust nije bio ni prvi ni jedini koji je uočio «nesklad» između onoga što se nudi pogledu i mogućnosti da se to riječima iskaže. Corotova rečenica snažno i jednostavno izražava osjećaj nemoći i pisca i slikara: «Kad se nađem u prirodi, bijesan sam na svoja platna.» Vlasta Pastuović nema razloga to kazati, jer nije opterećena mimezisom. Za nju je priroda samo inspirativni predložak na kojem gradi osobnu
likovnu interpretaciju. Oduševljena je čulnim užicima pojavnog svijeta transponira doživljaj prirode kroz snažan neposredni mrljoliki  potez u bogatu kolorističku arabesku. Na njenim slikama događa se umjetniziranje krajolika.
U morfologiji likovnosti dominira suglasje plošno linearnog koncepta. Njena likovna intuicija oblikuje onoga trenutka kad se pojave ulove u mreži duha. U dahu realizira kompozicije tako da se njene slike doimlju svježinom slikarskog čina. Proljeće je godišnje doba koje najviše inspirira. Sveopći cvat i bujanje oblika njen je trajni interes. Skiciznost i stilizacija dobro se uklapaju u ležernost samog slikarskog postupka. Kompozicijska horizontala postaje učestala ali još uvijek ne i iživljena. Koloristička opservacija svedena je na zelenu, plavu, žutu i ljubičastu boju s umjerenom i dostatnom toplom crvenom. U potezu je prepoznatljiva snažna ekspresivna gesta s rasponom namaza od lazurnog do zasićenog pastoznog. Gotovo u svim kompozicijama krajolik promatra s povišenog mjesta naniže, tako pretapaju
ći planove slijedom od najudaljenijeg; od zelenih ploha polja do neznatne plohe plavetnih obzora. Uspoređujući naslikano s viđenim prije bi se reklo da su to krajolici slikarske duše, nastali kao nova priroda koja egzistira neovisno. Na ovoj izložbi uz temu krajolika provlači se nešto malo i mrtva priroda. Zanimljivo je primijetiti nekoliko kompozicija u kojima slikarica ulazi u mikroplanove krošnji, zanemarujući tematski kontekst. Ovim postupkom snažnije naglašava likovni siže, udaljavajući se od opisnosti detalja, izbjegavajući planove. Tako se događa da
podjednako tretira ritam, grafizam i koloraturu. Vlastino hedonističko poimanje prirode prolazi kroz pikturalnu kondenzaciju. Znati pozdraviti ljepotu za Vlastu je primarni zadatak. Začudno je koliko se podneblje utkalo u njeno slikanje krajolika i definiralo njenu slikarsku ćud. Velika je hrabrost danas slikati krajolik s obzirom na dugo promicanje ove teme u povijesti umjetnosti. Vlasta Pastuović nije opterećena suvremenim modernostima izraza, vjerujući da može pronaći nove iskre kreativnog u tradicionalnom izrazu. Iskreno bavljenje temom krajolika opravdava doseg njenog stila.
«Ne biti slijep pred ljepotom svijeta znači ujedno i pobunu protiv zla i početak učenja, prvi stupanj neravnodušnosti prema patnji bližnjega.» (J.Starobinski)