„U najnovijem ciklusu Orjenke Mirjan  „Stablo“, pristup je i kiparski i keramičarski. Jer ona se tu bavi volumenom u prostoru, ali i plohom/pločom prislonjenom uz zid. Bavi se trodimenzionalnošću i dvodimenzionalnošću. Pritom stavlja naglasak na formu, strukturu i materiju, ali i na površinu i njezino ekspresivno, asocijativno bogatstvo. Stablo je ona prezentirala kao svoje autorsko likovno viđenje, pri čemu je jasno da je polazište svega bio mimezis, ali da je tijekom likovne razrade motiv postao svojevrsni kontemplativno-lirski odjek zbilje, s tragovima opisnosti, međutim i sa znatnim modifikacijama.Također i s postavljenim novim perceptivnim očištima, te s uslojenom gustoćom značenja i s naglašenom simbolikom. Takva Orjenkina likovna interpretacija ovoga motiva rječito govori ne samo o njezinoj osobnosti, nego i o uvijek prepoznatljivoj autorskoj individualnosti, koja ima svoje konstante, ali koja svakim novim ciklusom donosi i nove pomake. Ti pomaci se događaju kroz proces stalnoga, brižljivoga pročišćavanja likovnoga vokabulara, te njegova dotjerivanja i usuglašavanja, kako bi se postigla (odnosno kako se ne bi poremetila) fino izbalansirana ravnoteža elemenata. Isto tako, kako se ne bi pretjeralo u glasnoći kolorističkih tonova – ili previše zagreblo u površinu. Najposlije, kako se ne bi formu ostavilo „nedovršeno neujednačenom“, nego je se kompozicijski i plastički uravnotežilo, prvo sa zahtjevima materije, a onda s logikom likovnoga razmišljanja autorice. Njezina stabla/skulpture čudesne su vertikale, koje djeluju statično i monolitno, a zbog rustike svoje površine evociraju na arhaično, čak megalitsko i praiskonsko – ali istodobno evociraju i na nešto sasvim suvremeno. Unatoč nevelikim dimenzijama, daju dojam monumentalnosti – i onda kad stoje samostalno i onda kad, kao umnožene vertikale, funkcioniraju ambijentalno. Zamjetno je kako je Orjenkin pristup volumenu (te time i keramičkoj skulpturi), u stalnoj težnji prema sažimanju i pojednostavljenju forme, prema njezinu zgušnjavanju i sintetiziranju, ali isto tako i prema duhovnosti i misaonosti, čak transcedentnosti i eteričnosti. Namjera joj je stvoriti dojam istodobno i težine i lakoće; opipljivosti i neopipljivosti – i najposlije prozračnosti, postignute ovdje minimalističkim govorom bjeline koju skulpturama daje sama priroda materije. Zato autorica ponajviše svoja stabla/skulpture ostavlja čistima i „ogoljelima“, gradeći njihovu izražajnost na asocijativnosti površine, a sebi dopuštajući tek povremeni uzlet razigranosti zanimljivim dodatkom ready made detalja (gumbi), ili škrtim tragom diskretne boje. Odnosno, dodatkom žice koja, u površinu utisnuta ili iz nje u prostor protegnuta, predstavlja opredmećenje nekada u glinu  ugrebenoga crteža.“