• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Višnja Markovinović

Rođena u Zagrebu, gdje je 1955. godine završila Akademiju primijenjenih umjetnosti u klasi profesora Ernesta Tomaševića.
Studijska putovanja u Italiju, Francusku, Nizozemsku i Španjolsku.
Umjetnički se usavršavala u likovnim radionicama u Londonu, gdje je živjela i radila od 1961. do 1977. godine.
Primljena je u članstvo ASP-a (Arts Society of Paddington) i NS-a (National Society of B.A.) a 1972. godine u AIAP - IAA (International Association of Art). Dugogodišnja je članica je HDLU-a, LIKUM-a, ULUPH-a i  KERAMEIKON-a, Hrvatskog keramičarskog udruženja,
gdje je od 2004. godine počasna članica.

Radovi su joj objavljeni u mnogobrojnim stručnim publikacijama: 1964. u pariškoj La Revue Moderne, 1985,1986. i 1988. u londonskom Ceramic Revue, 1995. u njemačkom Veue Keramike te 2000. u zagrebačkom art magazinu Kontura uz mnogobrojne osvrte i kritike u dnevnim listovima. Zapaženi su i njeni radovi u 11. proširenom izdanju hrvatske knjige  Povijest moderne keramike 1996. a njene radove više od dvadeset samostalnih izložbi popratili su stručnjaci kao što su Josip Depolo, Vlado Buzančić, Franjo Mrzljak, Vladimir Maleković, Tomislav Lalin, Josip Škunca i Elena Cvetkova.
Sudjelovala je i na mnogobrojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Darovala je mnogo svojih radova  dobrotvorne svrhe a njeni se radovi čuvaju u muzejima i privatnim zbirkama  zemlji i inozemstvu.
Sudjelovala je na mnogim likovnim kolonijama i simpozijima a vrlo je cijenjen i njen dugogodišnji pedagoški rad.
Aktualna je predsjednica Umjetničkog vijeća KERAMEIKON-a, Hrvatskog keramičarskog udruženja.
Na izložbi KERAMEIKON I PRIJATELJI III, s temom "Varaždin kao inspiracija", koja je 2006. godine održana u Varaždinu, nagrađena je za svoj rad Nagradom Turističke zajednice grada Varaždina.
Polovicu dodijeljene svote poklonila je KERAMEIKON-u, Hrvatskom keramičarskom udruženju. 

Adresa:

Vlaška 102a
10000 Zagreb
e-mail: visnja.markovinovic@gmail.com

 


Elena Cvetkova: Višnja Markovinović
Adaptacija teksta  E.Cvetkove,
uz retrospektivu umjetnice 2000. godine

Četrdeset godina nakon prve izložbe u Galeriji Ulrich Višnji Markovinović priređuje se retrospektivna izložba. Autorica, u punoj stvaralačkoj snazi, prihvatila je ovu prezentaciju više kao sažetak dosadašnjeg opusa negoli kao podlogu za konačno određivanje njezine uloge u hrvatskoj umjetnosti.  Ipak, ova je rekapitulacija dovoljno pregledna da se uoči kako je riječ o značajnoj umjetničkoj osobnosti: po metjerskim dometima, po snazi komunikacije s gledateljem, po samozatajnoj izvornosti kojoj je bilo strano ažuriranje pristupa s pomodnostima likovnog tržišta.
Markovinović je samosvojna umjetnica, dovoljno univerzalna, dovoljno suvremena, a ipak vjerna svojim emotivnim ishodištima i vezi s ambijentalnim. Ono što krasi i nju, a i popriličan broj umjetnika koji se znaju oduprijeti vladavini trendova, po cijeni da budu i zanemareni, jest uščuvana emotivnost i nedjeljiva veza između medija i duhovnosti. Višnji Markovinović  je stalo do unutarnjeg integriteta i do iskrenosti stvaranja.
U predodžbi najvećeg dijela publike i kritike Višnja Markovinović zauzima mjesto keramičarke visokog ugleda. Pritom se često zanemaruje da je ona vrlo kompleksna umjetnica, koja se uvjerljivo dokazala i u slikarstvu i u crtežu. Pomniji pogled na njezin opus pokazuje da mu je u osnovi «disciplina školovane ruke», crtež, što su neki kritičari rano uočili a što je rezultat, osim talenta, školovanja započetog još u djetinjstvu.(…)
Godine 1955. mlada je autorica završila Akademiju primijenjenih umjetnosti i našla se usred «pokreta i ostvarenja pedesetih». Ono što će ponijeti s te Akademije izrazit će jednom rečenicom:»Ta nam je Akademija omogućila da razvijemo znatiželju i ljubav za različite materijale i tehnike, da im stručno pristupamo i da ih poštujemo.»
Uslijedio je intenzivan eksperimentalni rad, poglavito u tehnici monotipa. Monotipi, koje će pokazati na svojoj prvoj samostalnoj izložbi 1960. godine ( zajedno s Višnjom Jelačić) u Galeriji Ulrich, sadržavali su nekoliko morfoloških cjelina, iz kojih je vidljivo da je autorica tragala za vlastitim izrazom.(…)
Unatoč lijepom prijemu prve izložbe, Višnja Markovinović će se već slijedeće, 1961. godine naći u Londonu, s namjerom da se tamo nastani na dulje vrijeme. Na to je bila potaknuta okolnostima na umjetničkoj pozornici u Zagrebu, gdje se istodobno s osobađajućim pristupima i odnosima u umjetnosti, osjećaju i pogubni utjecaju umjetnika-moćnika, miljenika države, a i pojedinih galerija. S druge strane zov engleske prijestolnice, koja tih godina postaje vodećim likovnim središtem na Starom kontinentu (u tijesnoj vezi s New Yorkom, čija snaga vodećeg svjetskog centra jača) bio je sudbinski izazov autorici željnog slobodnog izražavanja.
«Likovna scena Londona 1961. godine  djelovala je kao mirna voda koja u svakom momentu može provaliti u vodopad» - kaže o tim godinama autorica. «Sve je bilo napeto od novih uzbudljivih smjerova, tehničkih i izražajnih novotarija, vrhunskih likovnih akrobacija i dosjetki. Bilo je fascinantno. Francis Bacon uzdrmao je duhove na početku, a onda su zaredale izložbe popartista, prvo engleskih, pa američkih.» (…)
Danas Višnja kaže: «Počneš se pitati: pa dobro, sve je to krasno, ali zar ja ne moram imati svoj put? Ne mogu to samo tako uzeti, zgrabiti, dotjerati i na jedan drugi način primijeniti na svoju zemlju i svoj teren, i evo me pune sebe: imam stil koji nitko nema! Stoga je meni engleska i američka scena predstavljena u Londonu dala novi, uzbudljivi, izvorni ambijent, novo se sudaralo sa starim, ali u biti je poticala umjetnika da traži svoj stil, svoj način, svoje razmišljanje. Likovnu sam scenu Londona, cijelu u traženju, doživjela kao poticaj vlastitome istraživanju!» (…)
Prve je keramike Višnja Markovinović izradila prije 1960. godine gotovo istodobno s monotipima. Danas nam je ta keramika značajna više kao potvrda njezinu interesu za keramiku još u to vrijeme i kao dokaz kontinuiteta. To što je u stvaralaštvu Višnje Markovinović posljednjih dvadesetak godina prevagnula keramika u odnosu prema drugim likovnim disciplinama, također je zasluga londonskih spoznaja. U razgovoru što sam ga s autoricom vodila za «Večernji list» 1985. godine, u povodu njezinih keramičkih izložaba, sama to potvrđuje: «Na tu prevagu možda je utjecala umjetnička klima Londona, koji je baš u to vrijeme kad smo došle (zajedno s Višnjom Jelačić) poklanjao punu pažnju keramici. A mi, s našom Akademijom primijenjenih umjetnosti, školovane da se snalazimo u svim vrstama likovnih zadataka i u svim materijalima, bile smo vrlo podatne za takve poticaje… Prisustvovale smo izuzetno dobrim, selektivnim izložbama engleskih keramičara, izložbama gostiju iz različitih dijelova svijeta, a kao poticaj tu je bio i keramički materijal – pristupačan, raznorodan i veoma kvalitetan i ono što je bitno: bio je prisutan inovacijski odnos u keramici…»
Šira publika, međutim, otkrit će keramički rad Višnje Markovinović tek na izložbi u Galeriji Školske knjige (koju otvara zajedno s Višnjom Jelačić) u listopadu 1985. godine. Tada djelo autorice zamjećuju i širi mediji. Na toj sam izložbi pitala Višnju kako objašnjava svoj stalni interes prema istome motivu iste teme: ljudskom, tj. ženskom liku. 
Odgovorila mi je: «Doista, nije se mijenjao jedino moj interes prema ljudskoj figuri, koja je do danas zagonetka prvog reda. Nikad do kraja istražena i riješena. Kad god započnem raditi i rješavati bilo koji problem s toga područja nalazim se na početku. I, eto, taj izazov vječno nove preokupacije unutar stare teme, vjerojatno je razlog toj mojoj ustrajnosti na istoj temi.»
Keramička skupina izložena 1985. godine ukazuje na golem oblikovni i eksperimentalni trud Višnje Markovinović. Tada je uspostavila osnove kojih će se držati svih idućih godina u kojima sustavno radi keramiku, stvorivši pritom i kontinuitet prepoznatljiva rukopisa. Iako je upoznata s dometima u suvremenoj keramici, nije sklona naglim zaokretima i rezovima, nego nastavlja, s mnogo više slobode i kreativne snage, liniju istraživanja «zagonetke ljudskog, to jest ženskog lika». (…)
Građenje ljudskog lika nastavit će i u drugim dojmljivim varijantama. Katkada glinenu masu pretvara u vrpcu, neravno izrezanu, pa njome gradi tijelo, od osnove prema vrhu. Katkad je ljudski lik naznačen tek obrisom a usporednim, dubokim kanelirama,  impostiran u vertikalnu poziciju. (…) Nekim će plošnim čovjekolikim obličjima nataknuti životinjske glave, a drugi put će ljupko i senzualno oblikovane ženske aktove čvrsto zamotati trakama iz druge vrste gline. (…)
Rat u Hrvatskoj zaustavlja (…) novu putanju istraživanja. Autorica se vraća svojim ženskim likovima, na uzvišeni, zapravo maestralni način, ne bi li olakšala strahote tih doživljaja. Markovinović uz ostale umjetnike, traga za vizualnim pandanima doživljaja agresije i usvaja dva načina: kao molitvu u tuzi ( što iskazuje serijom bijelih križeva sa zlatom) te kao prkos i snagu (što iskazuju njezine «Hrvatske Nike»).(…) Križevi i «Nike» su vrhunac njezinih emotivnih tenzija, ali i vrhunac njezina metjerstva. Glina ( ovaj put bijela, kaolinska), dovedena je do savršenstva izvedbe, tako da je transformirana u plemenitost najskupocjenijih materijala.

Keramoskulpture 1982. - 1985.
Mala mama 1983.
Male mame 1983.
Sputana, 1984.
Velike stajaće figure, 1984.
Sputane, 1984.
Izložba u Galeriji R. Boškovića, 1984.
Oslobađanje, 1985.
Sputana, 1985.
Sputana, 1985.
Sputana, 1985.
Oslobađanje, 1985.
Neobične Gracije, 1985.
Sjedeća, 1985,
Izložba u Školskoj knjizi, 1985.
Izložba u Školskoj knjizi, 1985.
Sputana, 1985.
Sputana, 1985. - 1987.
Sputana, 1985. - 1987.
Smrt leptira, 1987.
Smrt leptira, 1987.
Dvostruko savijena forma, 1988.
Dvostruka cjevasta, 1988.
Dvostruka keramoskulptura, 1988.
Savijena forma, 1988.
Izložba u Galeriji Ulrich, 1989.
Izložba u Galeriji Ulrich, 1989.
Za let si stvorena, 1991.
Anđeo iznad smrti, 1991.
Hrvatska Nika i druge figure 1991.
Obitelj, 2002.
Hrvatske Nika, 2002.
Klečeća, 2002.
Kazališni duo, 2005.
Objekt, 2005.
Akrobati, 2007.
Akrobati, 2007.
Slojevitost i proporcionalnost u prirodi, 2008.
Slojevitost i proporcionalnost u prirodi, 2008.
Otapanje, 2008.
Otapanje, 2008.
Ulična galerija LIKUM, 2009.
Ulična galerija LIKUM, 2011.
Doba zime, 2010.
Doba zime II, 2010.
Sinergija različitosti, 2010.
Sinergija različitosti, 2010.
Balans, 2010.
Balans, 2010.
Zaboravljeni, 2010.
Zaboravljeni, 2010.
Njuškalo, 2010.
Njuškalo, 2010.
Elementi stvaranja i razaranja, 2011.
Elementi stvaranja i razaranja, 2011.
Zajedno negativno i pozitivno, 2011.
Zajedno negativno i pozitivno, 2011.
Sputani, 2012.
Sputani, 2012.
 
13.11.2024 - 19:33