Uz Wranine izložbe u Čakovcu i Varaždinu,
Blaženka Šoić Štebih piše:

Robert Wrana je dugogodišnji likovni pedagog, slikar, kipar i keramičar koji cijeli svoj radni vijek stvara izvan keramičarskih tokova, izvan trendova i mode.
Dok mnogi svoj život koračaju slijepi kod otvorenih očiju ovaj darovit i maštovit umjetnik zapaža i doživljava svijet oko sebe i u sebi  svim svojim čulima, duboko senzibiliziran za nijanse i detalje. Više poznat u vlastitoj sredini  kao vrstan slikar i grafičar,  podjednako je dobar i kao keramičar,  svjestan posebnosti materijala čiju prirodu dobro razumije, specifičnosti tehnika izražavanja u pojedinom mediju, pa tako i keramičkih zakonitosti. 
Jer, keramika je ogromno područje stalnog i uzbudljivog proučavanja i istraživanja. Glina kao prividno jednostavan i svima dostupan materijal, krije u sebi zapravo zaista duboki  svemir nepoznatosti i iznenađenja. Relativno se lako kontrolira u području nižih temperatura u keramičkom smislu, dok u sferi visoke užarenosti postaje žitka magma, amorfna, više ili manje staklasta masa, vraćajući se u prastanje. Umjetnik oblikuje vlažnu glinenu masu, suši je i peče, sve po određenim pravilima čije osnove treba poznavati. Nakon paljenja glineno tijelo je očvrsnulo i promijenilo boju u skladu sa sastavom gline i visinom temperature, ostavši porozno i nezaštićeno. Porozna struktura glinenog tijela i prozirnost i zgusnutost staklene mase odavno su u  utilitarnoj simbiozi. Rastopljeno staklo u obliku najrazličitijih glazura pokriva ukrućenu površinu, štiti je i čini nepropusnom, često sjajnom. Obogaćuje njen prirodno sužen spektar  obojenosti i udaljava  je od početaka. Glazura najčešće skladno dovršava i zaokružuje, postavši nerazdruživa i ravnopravna sastavnica keramičkog djela.
Težnja da glina, staklo i drugi materijali profunkcioniraju kao ravnopravni sudionici izraza, težnja je za  prožimanjem i stapanjem različitosti,  koje su ipak čak i kemijski srodne. Poziv je to na eksperiment, na bezbroj pokušaja i pogrešaka, na varijacije i kombinacije. Sve to pretpostavlja   strpljivost i spremnost na iznenađenja, ne uvijek ugodna. Iako priznaje korisnost znanja o temperaturnim područjima koja  za jedan element znače razvoj i definiciju a za drugi  propadanje u bezličnost, piromanska strast  umjetnika ne priznaje tešku spojivost i uskladivost, ona istražuje, pokušava, usklađuje  i nada se, prizivajući  dobrodošlicu slučaju i neponovljivosti.
Učeći od lončara i lončarske tradicije Robert Wrana je najviše  znanja o keramici stekao iskustvom «vlastite kože». Takva su znanja  najdragocjenija znanja jer, nakon mnogobrojnih pokušaja i pogrešaka, umjetnik uz svoje instinktivno osjećanje za prisutnost duha materijala, razvija s njim poseban odnos. Glina mu postaje suradnik i prijateljica, podatna, zavodljiva, primamljiva i neodoljiva. Radeći s njom, umjetnik spoznaje njene širine i ograničenja, njene afinitete i odbijanja kao  i srodnosti s drugim materijalima. Poštujući je, shvaćamo da je glina  i majka koja rađa,  da ona sluša i podaje se ili pak prkosi ćudljiva  poput ljudskog bića. 
Postupanje s glinom i glazurama zahtijeva visok stupanj imaginacije – sposobnost da se unaprijed predvidi ponekad nepredvidljivo ponašanje tog zagonetnog i čudesnog materijala u procesu interakcije s  vatrom. Kako se nositi sa svojstvima sadržane vode i zraka, viškom ili manjkom kisika u užarenoj peći i vlastitim zamišljajem  i planom koji je  oblikovan umjetnikovom rukom  s više ili manje emocija,  spretnosti, znanja i poštovanja i ambicija,  stvar je uvježbanosti ali i povišenog praga tolerancije u visoko frustracijskim  okolnostima.
Teme u keramici koje proučava, obrađuje i oblikuje Robert Wrana na  svoj originalan, autorski način, organski se provlače i kroz druge načine njegova izražavanja, nadopunjuju se i nadograđuju, već prema unutarnjoj potrebi i osjećanju za adekvatnost tehnike ili pak materijala.
Sigurno je također da nikad neće prestati proširivati svoj već ionako širok spektar tema koje obrađuje. Prepoznat ćemo motive iz  pitomog okoliša zavičaja, osjetiti lirsku mekoću  prožimanja urbanog i ruralnog, važnost koju pridaje životinjskoj i ljudskoj  figuri, liku i licima. Zanimaju ga i povijesne teme, legende i mitovi, idoli,  arhitektura i ikonografija stećaka, ljepota i slikovitost glagoljskog pisma, sakralne teme…
Međimurje malo, ubavo,  zeleno i nisko ali i bregovito, boja zemlje nabrekle od plodnosti, šume i livade,  kolijevka su i ugoda sjećanja na djetinjstvo u kojem je majka učiteljica prepoznala  talent svoga sina uz vlastitu sklonost likovnosti. Čakovec, zeleni grad satkan po ljudskoj mjeri,  u kojem mali povrtnjaci i cvjetnjaci ravnopravno žive uz gradske kuće i utvrdu iz davnih vremena, duboko svojih šarmom obilježava Wranin doživljaj svijeta. Tim bajkovitim svijetom koračaju keramički konji vitkih metalnih nogu;  kombinacijom keramike i metala umjetnik postiže dojam elegancije  i uzleta.
Pasionirani uzgajivač golubova, fasciniran je njihovim oblikom tijela, njihovom mogućnošću da rašire krila i  uzlete prema visinama dok  na zemlji mame poglede na lepezaste repove i uzdignute, ljupke i ponosne glave. Kao filozof zajedno s njima kao i s konjima Wrana simbolički uzlijeće i prelazi u široka duhovna prostranstva čistoće i bezazlenosti.
Jabuke pričaju o vjernosti, ljubavi i povjerenju a stabla duboko urasla u tlo zavičaja kao da žele izvesti priču o sigurnosti, o vezanosti, o osjećanju pripadanja, ne samo užem prostoru već i onom univerzalnom ljudskom, jer drveće, uraslo u tlo, svoje grane pruža nebu, otvara se širini i drugima.
Wranu ne zanima toliko struktura površine ( hrapavost ili glatkoća) keramike, njega kao slikara ipak više zanima boja koja posebno u keramici itekako može zadovoljiti potrebu za raskošnom slikarskom paletom. U njegovom se opusu kao u valovima smjenjuju prigušenost i snažan kolorizam   kojeg u skladu s temperamentom neće dugo trpjeti nego će u trenutku zasićenja, potražiti mirnije vode ublaženosti i pritajenosti, da bi se brzo opet vratio prštavoj raskoši boja, poželjevši je još snažnije.
Jednako tako i nakon široke narativnosti  odjednom sve svodi na znak, simbol ili čak trag i naznaku, ponekad do neprepoznatljivosti. Napuštajući priču ulazi u prostor zagonetke postavlja si pitanja i pokušava istovremeno odgovoriti na njih, sve kao u nekoj igri čiju radost prenosi i na promatrača. Pri tome  je svakako vidljiv i utjecaj njegovog dugogodišnjeg pedagoškog iskustva rada s djecom jer mu je crtež kao i oblik vrlo često dječje čistoće i iskrenosti, sublimiran i reduciran na bitno. Njegovi likovi u svijet gledaju otvoreno s povjerenjem i očekivanjem.
Mnogi materijali lako ponesu umjetnika poput Wrane: drvo svih vrsta od  domaćeg hrasta i  bukve do plemenitog mahagonija svojim godovima, raspuklinama, pozivlju i mame i vode a umjetnik se odaziva, prati i slijedi dovršava i zaokružuje. Željezo, i ready made elementi od drugih metala spajaju se u nove skulpturalne sklopove a sa keramičkim oslikanim cijevima u kombinacije koje izgledaju poput totema,  stupova koji pričaju priče  svojim slikovnim jezikom u kojem se isprepliću životinjski i biljni motivi, uz neizbježni stilizirani ljudski lik.
Svoje objekte ne izrađuje u jednom dahu već vođen idejom iskušava, propituje, eksperimentira, ne zadovoljava se i započinje ponovo, nalazeći veći užitak u samom aktu stvaranja i istraživanja nego u krajnjem rezultatu koji je na svom kraju završenosti već daleka prošlost i izvan zora interesa jer misli su već u nekom drugom svijetu već u nekom novom projektu.
Potaknut pozivom na izložbu «Varaždin kao inspiracija», koje je priredilo Hrvatsko keramičarsko udruženje KERAMEIKON, u prosincu 2006. godine, izradio je niz «urbanih» skulptura koje proživljeno odražavaju njegov doživljaj ugođaja urbane arhitekture, gradskih palača, portala i drugih gradskih simbola i atributa. Antropomorfni instrumenti kao da zvuče baroknom glazbom a anđeo čuvar svojom je dječjom iskrenošću zaradio je jednu od dviju glavnih nagrada dodijeljenih na toj izložbi. Nastavljajući temu, zadovoljivši se  ispričanom pričom, zaplovio je dalje opet čistim misaonim prostorima i stvorio mali ciklus portala dopuštajući si slobodu i naznaku.
I da zaključim: keramičar Wrana ima svakako svoje mjesto u  ne tako velikoj skupini hrvatskih keramičara, iako  nažalost, i u vlastitoj sredini nedovoljno poznat kao keramičar.