U posjetu Ántalu Pázmándiju

Naš se autobus jedva probio starim uskim vinogradskim cestama koje vijugaju brežuljcima Budima na kojima su poput gljiva poslije kiše izrasle ogromne vile novopečenih mađarskih bogataša. Na uskom pojasu među njima također u bivšem vinogradu Ántal Pázmándi izgradio je većinom vlastitom rukom svoje mjesto za stanovanje i umjetničko stvaranje, okružen velikom količinom radova posloženih u svojevrsnu retrospektivnu izložbu na otvorenom i zatvorenom prostoru.
Iza umjetnika karijera je duga 35 godina. Rođen 1943. u Mezőhövesdu školovao se u Budimpešti na Akademiji za
primijenjenu umjetnost gdje je i radio kao gost predavač na postdiplomskom studiju, sve do umirovljenja.
Već se na samom početku svoga umjetničkog djelovanja želio definitivno odmaknuti od zarobljavajuće uporabnosti koju je tada upravo nametala tradicionalistička, dekorativna, ornamentalna i tehnologijom omeđena i definirana primijenjena umjetnost.
Pázmándi je želio da njegova umjetnost nosi obilježje «vibrantnog dinamizma» u kojem su se već ogledali njegovi kolege i prethodnici poput Istvána Gabora sa svojim keramičkim strukturama ili Imre Schrammel sa svojom arhitekturalnom keramikom, reljefima i keramičkim kompozicijama na otvorenom prostoru.
Oni ali i neki drugi bili su predvodnici novog smjera u modernoj mađarskoj umjetnosti.
Kad se šezdesetih i sedamdesetih godina vratio sa studijskih putovanja u Italiju gdje se susreo s najnovijim dostignućima moderne umjetnosti Pázmándi modelira svoju prvu veliku skulpturu.
Nakon toga stvorio je velik broj kompozicija za otvoreni prostor kao i kompozicije koje su nastale kao dio
arhitekture na mnogim javnim zgradama. Izlagao je i u velikim izložbenim prostorima.
Do velikih poslova teško je dolazio nesklon kompromisu ali je ipak bio u tome uspješniji od mnogih drugih.
Zanimljivo je bilo čuti od samog umjetnika svjedočenje o tome kako lokalni moćnici itekako mogu utjecati na umjetnost i život umjetnika. Naime, grad Debrecin naručio je od Pázmándija veliku fontanu da je postavi na glavni gradski trg. Fontana je izrađena, postavljena a zatim naglo «reducirana» jer se središnja figura sirene nikako nije sviđala supruzi gradonačelnika… Sirena se danas može razgledati na otvorenom prostoru ali kod umjetnika…
Međutim, Pázmándi je nastavio raditi posebno na instaliranju velikih arhitekturalnih kompozicija poput one iz 1984. koju smo imali prilike kasnije vidjeti u hotelu Hungaria a koja nosi naslov Avion od «papira» - veliki zidni reljef od porculana.
U mnogim je od tih radova morao ostati vezan uz tradiciju i lokalni prostor ali je i to učinio na njemu svojstven način.
Kao što piše Orsolya Kovács u povodu 13.nacionalnog bijenala keramike u Pečuhu, 1994. u članku pod naslovom «Ružno, lijepo i korisno»: «… nije čudno da se samo keramičari usude proizvesti objekte umjerene veličine u svom žanru, budući da su prisiljeni da zahtjevnijim komadima daju «svetačka», «kultna» ili «mitska « obilježja.» I nastavlja: «To također razlog zbog kojeg se Ántal Pázmándi postavio visoko iznad ovakvih obaveza i orijentirao se prema autonomnom umjetničkom obliku jednako kao što postojano i ustrajno odbija koristiti povijesne uhodane zadatosti i interpretira autonomnu skulpturu kao autonomnu skulpturu, nešto što ima prostornu protegu, konstrukciju i strukturu. On namjerno koristi sheme koje oblikuju prostor i kako god to zvučalo, radi protiv shematizma, njegov se prostor temelji na dinamičnoj ravnoteži različitih opsega, faktura i kvaliteta. Glatke, valovite, perforirane površine, rešetkasto naglašavaju prostor, jedinke su to različitih kvaliteta i namjerno proizvedene nepravilnosti ili fragmentarnost koja se nadopunjava uzajamno. Pázmándi se svrstao na stranu kontinuiteta klasične avangardne tradicije.»
Danas je umjetnik na svome budimskom brežuljku okružen s mnoštvom skulptura nastalih u posljednjim desetljećima
kada je nakon zaokupljenosti pop artom i kasnije apstrakcijom, krenuo u transformaciju i dekomponiranje oblika sastavljajući ih ponovo u geometrizirane kompozicije u koje su uključeni i drugi različiti materijali, osim gline.
Od modula sastavlja kompozicije koje se daju lakše sastaviti i rastaviti, transportirati i lakše zaštititi od ošećivanja.
Pázmándi i dalje svoje radove gradi od jako šamotirane gline i pali na vrlo visokim temperaturama a površinu ostavlja «nedovršenom» i neglaziranom, iako neke od skulptura nose vrlo živu obojenu dekoraciju jarkih boja i površinu vrlo razvijene dinamike.
Ponekad ponavlja temu izrađujući slične ili gotovo jednake objekte po nekoliko puta, ipak, svaki je njegov rad svojevrsni unikat, jedinstveni umjetnički rad kojem nije namijenjena određena funkcija već je odraz potrebe za umjetničkim izražavanjem.
Umjetnik je nastavio raditi i u periodu velikih društvenih promjena ali je sada kada je posvuda zavladala ekonomska i svaka druga kriza pomalo izgubio na elanu, propitujući vlastiti identitet i integritet, ponešto rezigniran i razočaran.
Njegov prijatelj i kolega, ravnatelj Međunarodnog studija za keramiku iz Kecskemeta, Janos Probstner dobro poznaje umjetnika i divi se njegovoj energiji ali ostaje začuđen nad nekom vrstom umjetnikove rezignacije i razočaranja, budući da se osjeća nedovoljno poznat i priznat. On 2004. piše: (…) «On je rođeni umjetnik i vrlo osjetljiva osoba(…) Kad ga zapitate zašto je postavio ovaj valoviti element baš ovamo a onu rupu tamo, odgovor će uvijek biti: «Zato jer je tako moralo biti» ostavljajući povjesničarima umjetnosti da ga razvrstaju u svojem sistemu «golubinjaka».(…) On sebe smatra instrumentom čije ruke oblikuju sve te oblike i nanose sve te boje često dosežući krajnje granice materijalnosti stvari na kojoj radi. On pušta da se stvar dogodi…
To se lijepo može vidjeti i po naslovima koje je dao nekim svojim radovima: «Pijani ufonaut sniva o ružičastom
marcipanu» ili « Sunčani vjetrovi pušu s istoka srijedom noću». I dalje piše Probstner:» Ono što trebate učiniti s Pázmándijevim djelom nije da ga objašnjavate već ga gledajte i dopustite svome umu da švrlja posred njega, bez cilja. To je ona magija u njegovom djelu (…) Njegov talent ostavlja iza sebe nedvojbeno dragocjen trajan otisak:
«terra P. sigillata» iliti «zemlja obilježena Pázmándijem»
Posjet ateljeu Ántala Pázmándija završio je malom prigodnom zakuskom koju nam je priredio umjetnik i razmjenom kataloga kao i obećanjima da ćemo se opet sresti na nekom od keramičarskih skupova.