Erika Patka
Keramičke skulpture
Deset umjetničkih osobnosti iz Austrije pruža široko lepezast pregled mogućnosti oblika i sadržaja keramičarskog stvaranja u prostranom rasponu od figurativnog prikazivanja do apstrakcije.
Gundi Dietz stvara bića nedefiniranog spola, koja s mirom u sebi, zatvorenih očiju osluškuju unutarnji svijet. Čini se kao da lebde u nekom snovitom stanju koje unatoč tome u promatraču pobuđuje napetost. Počesto samo njihove ruke podaju blagi znak priopćavanja.
Ucki Kossdorf također odabire ljudsku figuru za svoju središnju temu koji spretno ostvaruje kroz reljef u glini za kamenjaču, kao u radu s naslovom «Back to the Stone» koji iscrtava snažnim markantnim linijama ili koje u jakom zgušnjenju komprimira i reducira na osnovne oblike koji se pričinjaju arhaičnima.
Silvia Ortlieb polaže prolazna sjenovita obličja u pepeljastim crnkastim tonovima na tamnu, jako raspucanu osnovu. Ljudi koji signaliziraju izgubljenost. Muškarci s neprepoznatljivim licem, koračaju poput ronilaca ili astronauta kroz izvanzemaljska polja. Jednako tako tajnovito djeluje rad pod naslovom «Kamenje govori».
Rosemarie Benedikt ispituje ćud životinja, tako da dovodi u međusobni odnos mačke, ribe ili uvijek iznova, nosoroge. Formalno svedene na najjednostavniji oblik, opremljene ipak kolorističkim akcentima, pojavljuju se pojedinačno, u grupama ili u bezbrojnom dodavanju čineći stijenku zgusnutu u nešto poput posude.
Peter Weihs intenzivno se bavi bojom. Kao i njegovom slikarstvu tako su i u skulpturama pojedine površine monokromne ili su možda snažnom prugom točno odvojene jedna od druge. Ono što se na slici prividno pokreće poput vesele slagalice ukrućuje se u trodimenzionalnosti u geometriziranom volumenu.
Kada Christa Zeitlhofer stavlja u donos matematiku i keramiku uzima od geometrije oblik elipse (odnosno, eliptoid) koji joj služi kao konstruktivni element. Nastaju tako asocijacije na sunce, na zemlju ili mjesec u njihovom kretanju kroz kozmičke sile, pri čemu površine u crveno-crno-zlatnoj boji to snažno podcrtavaju.
Usrdnost, nježni, tekući prijelazi označavaju nasuprot tome obojene tvorbe Gudrun Kainz. «Seelenhäute» - Opne duša - niz finih porculanskih ploča koje odražavaju zatamnjene pa opet svjetlije tonove raspoloženja i nalaženja, titraje jedne duše, izradila je umjetnica kod koje i glazba igra važnu ulogu.
Pri Ef Ablinger nalaze se slični titraji, svakako sami izazvani filigranskom nježnošću lagano ljuljajućih porculanskih stela, koje su sagrađene od manjih pokretljivih članaka. Boja je ovdje ustuknula pred treperavim bjelilom, koje dok se svjetlo poigrava s njim, oživljava i počinje zračiti.
S oprečnom problematikom procesa raspadanja, s erozijom i razaranjem u koštac se hvata Walter Meissl. Budući da je filozofski školovan umjetnik njegov stav se može u radu «Korodirajuća arhitektura» tematizirati kao trenutni snimak gubitka tvorbe u «Ritmu propadajućeg vremena».
Kada nasuprot tome Constance Ferdiny-Hoedmakers preoblikuje glinene blokove pritiskanjem ili gnječenjem, ona time slijedi svoju umjetničku radoznalost. Njoj eksperiment služi kao dijalog s materijalom čije reakcije želi istražiti. Kada ovakva neprestana izmjena oblika dovede do oblika koji autoricu podsjećaju na Brancusijev «Poljubac» mogla bi naići na odobravanje.
|
|
|
|
| |
|
|
|
|
