• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Tečaj Gustava Weissa u Lubenicama


Info:
Keramika inspirirana rezultatima arheoloških istraživanja mlađeg kamenog doba

Tečaj koji opisujemo sastoji se od dva dijela:
1. Sastavljanje mase koja se može zagrijavati na otvorenoj vatri;
nakon toga, uzimanje otisaka s keamenih struktura u prirodi ( postupak je 1939. primijenio Max Ernst nazvavši to "décalcomanie";
2. Paljenje gotovih komada na otvorenom

Uz 1)
Na ovom tečaju želimo pokazati kako se na otvorenom mogu paliti sirovi, samo posušeni komadi. Polazište za to predstavljaju iskustva iz neolitika. Arheolozi su tu keramiku nazvali «cooking pot ware» ili posude za kuhanje, koje su izrađene od gline kojoj je  dodan vapnenac, mramor ili usitnjene  školjke. ( Pogledati u knjigu «Keramik- die Kunst der Erde»*, stranica 34. Mi ćemo raspoloživu lončarsku glinu miješati s usitnjenim vapnencem ili ljušturama školjaka.
Ovaj je postupak u suprotnosti s sveopćim mišljenjem da se za paljenja koja predstavljaju svojevrsni doživljaj jer se ne odvijaju u klasičnoj keramičkoj peći treba upotrijebiti šamotirana  masa i da ta masa  posjeduje niski koeficijent istezanja zato što se izbjeglo vapno ili pak da se pali tako visoko dok se vapno ne spoji s kremenom kiselinom u volastonit.
Ovdje predstavlja iznenađenje to što se potrebna otpornost na promjenu temperature postiže upravo uz pomoć vapna i pri niskim temperaturama.
Posuđe za kuhanje izrađivalo  se već u 3. tisućljeću u sjevernoj Mezopotamiji kako bi se hrana mogla kuhati na otvorenom ognjištu. Iskapanja iz vremena srednjeg asirskog doba pokazala su da se koristila crvena glina sa 6 do 6,96 % Fe2O3 sa 3,99 do 4,72 % MgO i 20,1 do 22,4 % CaO. To bi odgovaralo dodatku od 35,7 do 40,7% ljuštura školjki, usitnjenog mramora ili vapnenca. Male lokalne zalihe gline obično sadrže vapno i budući da dodani vapnenac obično bude onečišćen magnezijem dovoljno je da našoj glini dodamo oko 35% vapnenca.
Povoljne osobine gline  koje se ona stječe dodavanjem vapna su dobra toplinska provodljivost i postojanost na promjenu temperature  što inače pri običnoj keramici ne igra neku posebnu ulogu. Ove se osobine mogu još poboljšati dodavanjem grubih čestica vapna što ujedno poboljšava njenu poroznost odnosno šupljikavost. Širenje vapnenca pri zagrijavanju otprilike je jednako veliko kao i ono koje ima crvena glina tako da pri višekratnom zagrijavanju mase ne nastupaju unutarnje napetosti. Dosegnuta temperatura može se odrediti prema boji gline pri paljenju. Temperatura paljenja ispod 900°C kod gline bogate vapnom pokazuje crvenkastu boju u oksidacijskom paljenju a iznad 950°C do 1000°C pokazuje žute do maslinasto zelene boje.
Da se pri paljenju vapno - kalcij karbonat ne bi razorio, to jest da se u njemu sadržani ugljični dioksid ne bi ishlapio, ova se keramika ne smije paliti duže vrijeme iznad 700°C u oksidacijskoj vatri. Ako je  atmosfera redukcijska, temperatura može biti viša. S druge strane temperatura paljenja mora biti dovoljno visoka kako bi glavni dio glinenih minerala mogao reagirati ( otpustiti kristalnu vodu) i kako bi na taj način mogla nastati keramika otporna na vodu i određene čvrstoće. Ovo ovisi o duljini paljenja u periodu između 500 do 600°C. To paljenje može se obaviti i bez peći na otvorenom polju.

Uz 2)
U paljenjima koja predstavljaju doživljaj za one koji ih izvode mogu se s keramikom koja je prethodno biskvitno paljena postići najrazličitiji efekti koji se postižu i u ovom jednokratnom postupku paljenja sirovih predmeta samo osušenih na zraku. Pri tome se mogu primijeniti različite kemikalije kako je to opisano u knjizi «Paljenje na niskoj temperaturi» ( Niedrigbrand ) koja se upravo pojavila u izdanju Hanusch-Verlaga iz Koblenza. Suprotno od toga mi želimo raditi samo u skladu s prirodom u jednostavnim seoskim uvjetima. Zbog toga ćemo na ovom tečaju izvesti samo crno paljenje. Zbog toga svi izrađeni predmeti trebaju biti polirani i u slučaju kada sadrže reljefe nastale uzimanjem otisaka sa stijena ( décalcomanie). Nastat će tako predmeti mutno crnog sjaja ili crveni uzorci na crnoj poliranoj osnovi. Pri tome ćemo se poslužiti iskustvima Pueblo Indijanaca koji se oslanjaju na uzore iz pretkolumbijskih  vremena a kao sredstvo za redukciju upotrijebit  ćemo kukuruzne klipove po uzoru na EWE u Gani. Razlog zašto uzimamo klipove jest to što su bogati polisaharidima. Ove metode opisane su u «Workshopu I».
Počet ćemo s time da malu količinu lončarske gline razmuljimo  i fini dio gline nanosimo kao mulj (šliker)  za poliranje. Finoća čestica doprinosi sjaju i nepropusnosti.
Za paljenje treba nam graba duboka otprilike 60 cm s promjerom od  1 metar.
Njeno dno ćemo je obložiti drvnim otpacima koji nastaju kod rušenja drveta sjekirom. To je mješavina tvrdog i mekog drveta. Jama se za paljenje priprema tako da se prethodno prosuši paljenjem gorivog materijala (slame i suhih grana). Treba se stvoriti sloj pepela. Zatim se jama puni iverjem i usitnjenim klipovima kukuruza bez zrnja. Na to se i između svega postavlja crvena, dobro osušena keramika. Između svega mogu se nagurati krpe koje su se prethodno jednu noć natapale u slanoj vodi i poslije toga smo ih osušili. Klor iz kuhinjske soli čini željezo hlapljivim i ono na taj način dospijeva na keramiku i kao katalizator pogoduje taloženju ugljika. Uz rub grabe zapali se vatra  i gradi dalje što se mora obaviti u jednom mahu jer je paljenje već počelo. Vatra se proždire od gore prema dolje. Kod dalje gradnje treba predvidjeti četiri otvora sa strane koji će se kasnije zatvoriti. Uz rub jame naslagat će se više slojeva iverja  i busenovi trave staviti na otvore da bi se vatra potpuno zatvorila. Ta naslaga mora biti visoka oko 80 cm iznad tla. Za razliku od neolitičke keramike koja se mogla paliti na otvorenoj vatri u našem pokusu vatrište  se mora pokriti da se spriječi potpuno isparavanje  plinovite tvari koja se razvija kod paljenja drveta ( furfural). Kod nižih temperatura ( oko 600°C) od njega se tvori ugljik visokog sjaja a kod viših temperatura ugljik sivog sjaja. Ova temperatura odgovara zahtjevima koji se postavljaju na posude za kuhanje. Uz ugljik visokog sjaja stvara se ispod 650°C također i čađa koja se nakon paljenja odstrani poliranjem krpom.  Redukcijskim načinom paljenja postiže se potpuna nepropusnost već kod prethistorijskih temperatura paljenja. Graba se otvara nakon 24 sata. Nepolirani reljefni uzorci ostaju nakon paljenja mutno crni na visoko sjajnoj podlozi. Oni se mogu izložiti plamenu bogatom kisikom pri čemu nataloženi ugljik izgori. Na taj se način dobiju crvena mjesta na sjajnoj crnoj površini.
( Tekst napisao Gustav Weiss, prevela Blaženka Šoić Štebih )

 
26.09.2018 - 06:37