• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Izložba Ane Ereš - Moja Afrika
 

 

Blaženka Šoić Štebih: Ana Ereš - Moja Afrika

Ana Ereš je talentirana umjetnica – ponajprije slikarica a onda i kiparica koja u se izražava u glini koristeći je na keramičarski način.
Kad smo osnovali naše Udruženje poznavala sam Anu kao slikaricu pa sam je pozvala da nam se pridruži.
Iako joj do tada keramika nije bila naročito bliska, bačena na taj način u duboku vodu, Ana je vješto isplivala i vrlo brzo pronašla svoj autentični izraz i u ovom mediju. Radeći pretežno u staroj japanskoj tehnici rakua kojeg je znameniti Bernard Leach zajedno s Shoji Hamadom donio na Zapad i prilagodio ukusu zapadnjačkog umjetnika, stvorila je značajan opus koji je postigao i komercijalni uspjeh. Raku je praktični način postizanja brzih i efektnih rezultata a Ani je poslužio i kao način da «isteše» svoju vještinu i kroz godine rada pročisti svoj izraz.
Ana promatra ljude u obavljanju njihovih svakodnevnih aktivnosti ili zanimanja. Njene figure šeću u baroknim kostimima, sviraju, razgovaraju, vole se… Ana razmišlja i o protoku života nastojeći to pretočiti u svima razumljivu priču. U posljednje vrijeme iako su njene  figure pročišćene do krajnjih granica, redukcijom suvišnih  detalja i boje, zadržala je ipak prepoznatljivost. Njene žene u narodnim nošnjama sada su inspirirane stamenom figurom Mile Gojsalića Ivana Meštrovića ili likom majke istog umjetnika.
Poseban dio njenog stvaranja pripada sjećanjima na Afriku čemu je posvećena izložba koja će se 31. kolovoza u 19 sati otvoriti u izlozima KERAMEIKONOVE Galerije K10 u Kukuljevićevoj 10 u Varaždinu.
Boraveći prije više godina u Burkini Faso, kontinentalnoj zemlji u zapadnom dijelu Afrike, Ana je duboko doživjela novi i potpuno različiti svijet od dosad proživljenog. Dopustila je samoj sebi da bez predrasuda zaviri u  život i običaje  tamošnjih stanovnika, diveći se šarama, bojama, simbolima i oblicima. Zanijela se nekim drugim svijetom toliko različitim od našeg, ali samo na prvi pogled, jer u osnovi svega ipak je univerzalno ljudsko biće sa svojom potrebom elementarnom za izražavanjem i komunikacijom. Životinje, biljni svijet upleten u različite sklopove prenosi određenu poruku, priča priče prenoseći ih s generacije na generaciju (story telling). Ana ove priče i sklopove ne isčitava i ne koristi na njihov, već na sebi prilagođen i razumljiv način, stavlja ih u nove sklopove prenoseći nam svoju priču i utiske. Daleko iznad obične dekoracije, njeni oblici i ornamentika potiču nas da razmislimo, da se uputimo put pustinja i savana, da oslušnemo daleke zvukove i pokušamo (često bezuspješno)dešifrirati poruku, zamišljajući ambijent i atmosferu u kojoj žive ljudi koji su ih izvorno stvorili i zameli tajnom.
Međutim, kao što piše otac antropologije Claude Levy Strauss u svojim Tužnim tropima:
«Neka se desi čudo, kako to katkad biva; neka, s jedne strane i s druge strane tajanstvene pukotine, izbiju jedna pored druge dvije zelene stabljike raznih vrsta, od kojih je svaka
izabrala najpodesnije zemljište; i neka se u isti čas u stijeni naslute dvije školjke s nejednako ispletenim zavojima, svjedočeći na svoj način o rasponu nekoliko desetina tisućljeća ; živa raznolikost trenutka stavlja golema razdoblja jedna pored drugih i
ovjekovječuje ih. Misao i osjećajnost prilaze sad jednoj novoj dimenziji, gdje svaka kap znoja, svaki pokret mišića, svako dahtanje postaje toliko simbol povijesti, u kojoj moje tijelo proizvodi odgovarajući pokret u isto vrijeme, dok joj moja misao shvaća značenje. Osjećam se kao da sam se okupao u nekoj potpunijoj shvatljivosti, u kojoj se vjekovi i prostor podudaraju i govore napokon razumljivim jezikom».
Citirajući Chateaubrianda C.Levy kaže još:» Svaki čovjek nosi u sebi svijet složen od svega što je vidio i volio i u koji bez prestanka ulazi čak i onda kad ga zaobilazi i kad se čini da nastanjuje jedan drugi svijet».

Ana Ereš: Moja Afrika

U zemlji Burkina Faso, živjela sam oko godinu dana što je bilo dovoljno da doživim Afriku kroz njezine vremenske-klimatske mijene i ne samo njih. Boravila  sam u savani uz rijeku Nakambe. Inspirirao me kontrast boja a a naročito crvena boja zemlje, spaljeno, suho raslinje u sušnom periodu i raskoš upravo vrištećih boja trave, drveća i cvjetova u kišnom periodu. Blještave boje perja ptica, nijanse boja kože tamošnjih stanovnika koje se nižu od čokoladno smeđe do crno sive boje. Zanosan je lelujavi tihi hod žena u savani, koje se kreću jedna za drugom, noseći na glavi posude začudnih oblika i boja, omotane oko struka i glave tkaninama u bojama  perja ptica. Gornji dijelovi njihovih vretenastih tijela  uglavnom su obnaženi, a grudi su nabrekle od mlijeka majki hraniteljica. Djecu nose uljuljkane i zavezane oko struka ili ramena u šarenim platnenim tobolcima koji se lagano njišu u ritmu njihova hoda. Bila sam zapanjena kakvom gracioznošću i lakoćom nose sav svoj teret.
Inspirirala  me i gipkoća kretanja gmazova: guštera, zmija, varana, krokodila; građa njihova tijela, boja i struktura njihove kože.
Često sam nailazila na njih u savani; promatrala sam ih kako plivaju, kako se kreću zemljomi kako mijenjaju boju kože u vrijeme udvaranja. Inspirirale su me i boje i izgled ptica kaoi njihovo glasanje,oblici njihovih staništa, viseća kruškolika gnijezda u grmovima iznad vode i gusto poredanim udubinama na obroncima uz obalu rijeke.
Inspirirali su me  plesači obrednih plesova, njihovi pokreti, izrazi lica, šare na njihovim licima i tijelu, njihova odjeća i nakit.
Inspirirali su me slonovi, gazele…
Oduševila me razgradiva arhitektura tamošnjih stanovnika, jednostavnost njihovog života u kojem se živi sada, u ovom trenutku. Divila sam se njihovoj obradi drveta, metala, slonovače, prelijepim baticima…
Nadahnule su me...
Oprostite, otvorila sam prepunu ladicu sjećanja, nesvjesna koliko je toga pohranjeno u njoj…

Izložba Ane Ereš -  Moja Afrika

Udruženje KERAMEIKON samostalnom izložbom slikarice i keramičarke Ane Ereš, nastavlja seriju izložbenih prezentacija radova svojih članova. Nakon čistih, bijelih formi protkanih nježnim vunenim pokrovima Danijele Pičuljan, slijedi egzotična igra toplih zemljanih boja i tradicionalnih afričkih motiva Ane Ereš. Raznobojnim figuralnim sadržajem otvara priču svojeg doživljaja tople Afrike i života u suhim predjelima zapadnoafričke zemlje Burkine Faso.  Ana Ereš je svoje utiske iz Afrike pretočila u šarenu igru boja, otvorene kompozicije
 raznovrsnih oblika i razigrane plohe stiliziranih motiva. Obrisi njenih sferičnih predmeta ilustriraju duboko urezanu priču koju nam razotkriva u svojoj novoj keramičkoj kolekciji Moja Afrika.
Novo vrijedno iskustvo za vrijeme jednogodišnjeg boravka u afričkoj savani Ani je otvorilo dotad nepoznatu lepezu doživljaja. Ljepota netaknute flore i faune, šarena paleta boja, živost raznovrsnih pokreta, šum zvonkih zvukova i ritmova te predmeti koji svoju funkciju podvrgavaju skladu organičkih formi podloga su za nastale radove. Na rezultate Anine kreativne produkcije utjecala je i jednostavnost i radost življenja tamošnjih stanovnika,
čiju surovu svakodnevicu bogate autohtoni drevni običaji, rituali i svečanosti čiji se prepoznatljiv i jedinstveni značenjski pečat preslikava u umjetnosti koju stvaraju. Širina osobne likovne interpretacije tradicionalnih afričkih motiva poštuje granice izvornog
umjetničkog konteksta koji je bio početna inspirativna potka u ovom keramičkom projektu.
Tradicionalni afrički motivi  kodirani su u nove likovne predloške. Apliciraju se na oblikovno klasične tradicionalne keramičke forme, čija bezvremenska postojanost u ovom slučaju potvrđuje stoljetnu održivost funkcionalno oblikovanih predmeta nastalih imitacijom oblika iz izvornog okrilja prirode, poštujući njene zakonitosti i granice.
Likovni produkt Aninog bogatog iskustva derivira iz karakterističnog dekorativnog repertoara koji je u spomenutom zapadnoafričkom kraju najčešće dio dekorativnog korpusa tradicionalnih lokalnih maski. Maske su se izrađivale u svrhu ritualnih magijskih svečanosti, inicijacijskih obreda ili pogreba. Dekorativne ispune tradicionalnih lokalnih maski definiraju grafički čisti oblici (vertikalne i dijagonalne linije geometrijskih uzoraka trokuta) koji skrivaju specifični dekorativni koncept na koji je uz izvorne kulturološke prakse posebno utjecalo širenje islama sa sjeverozapada kontinenta. Unatoč opiranju islamskim utjecajima, krajeve u zapadnom dijelu Afrike od 15. stoljeća nadalje, naseliti će pripadnici islamske vjeroispovijesti i brzo se asimilirati s tamošnjim starosjedilačkim stanovništvom. Do dan danas se bez obzira na brojčano jake i utjecajne monoteističke religije, u tom kraju paralelno prakticiraju i stara animistička vjerovanja.
Uz čiste grafičke elemente raznovrsnih boja, prepoznatljiv vizualni pečat na predmetima Ane Ereš su motivi stiliziranih životinjskih figura. Životinje u afričkoj kulturi i simbolici koja se razvila upravo kroz prakticiranje i obavljanje različitih vjerskih obreda i rituala, imaju posebnu značenjsku vrijednost kao religijski i magijski magneti
u kojima se zrcale različiti karakteri duše pojedinca. Može se zamijetiti da Anu uz ptice najviše inspiriraju gmazovi. U afričkoj kulturi simbola i spiritualnim praksama gmazovi su najčešće povezani sa simbolikom dobra i zla, a često upareni s likom ptice (zmija i ptica) simboliziraju borbu ljepote i dobrote (ptica) naspram jednog od najopasnijih reptila (zmija; prema povjesničaru umjetnosti Rudolfu Wittkoweru). Gmazovi u zapadnoafričkoj kulturi simbola su češće vezani uz simboliku dobra pa su tako prema nekim vjerovanjima asocijacija za sunce, a  povezuje se ih i s duhovima koji štite od zla.
Uz životinjski svijet, Ana je inspirirana kulturom ritualnih obreda i to posebno ritualnim plesnim obredima koje na svojim predmetima ilustrira u liku stiliziranog plesača u pokretu s karakterističnim ukrasnim asortimanom, dočaravajući pokret umnožavanjem
istog motiva.
(Maja Mustač,studentica 5. godine povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci)

17.11.2017 - 22:52