• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Izložba Marine Orlić u Omišlju
 

Višnja Slavica Gabout piše povodom izložbe u Omišlju:
Za kiparski pristup Marine Orlić karakterično je da volumene gradi od više ili manje naglašeno cjevolikih formi, koji način rada je logički proizašao iz njezine prvotne posvećenosti keramici kao mediju i stvaranju forme na lončarskom kolu. Autorica je pritom od samoga početka stalno razmišljala kiparski. Nikad se ne baveći uporabnom
keramikom, ali zato uvijek uživajući u radu s glinom  – s tim taktilnim i podatnim materijalom, iz kojega su pod njezinim prstima redovno izlazile sasvim posebne terakote. Naizgled tradicionalne, međutim po percepciji odnosa cjeline i detalja, kao i po stilizaciji umnogome suvremene. U načinu njihove gradnje ona se prisjećala – prije, kao
i danas, keramičarskog konstruiranja volumena na kolu: građenja i uzdizanja vanjskoga kružnog omotača oko unutrašnjeg praznog prostora, time se asocijativno nadovezujući na gradnju formi uporabnih predmeta, lonaca.
Ali ti potencijalni lonci kod nje se stalno pretvaraju u glave ili tijela, a onda se rastežu u „cijevi“ i postaju ruke, noge, prsti... Tako, ako se njezino kiparstvo malo bolje zagleda, u njemu posvuda funkcionira “sistem lonca“, pa se može reći da je to njezin prepoznatljivi način konstrukcije volumena, iz kojega izvire njezin kiparski rukopis.
U svemu tome se „efekt utilitarnosti“ pojavljuje kao sadržajna dosjetka jednog rudimenta - ali i kao likovna duhovitost. Ova potonja puno je važnija, a proizašla je iz autoričina čisto kiparskog razmišljanja koje se bavi volumenom i prostorom, opnom i šupljinom, te njihovim međusobnim odnosima. Ta kiparska likovna priča ispričana je kod Marine uvijek kroz autorski prepoznatljiv i figurativno čitljiv motiv - ljudski lik, koji ona svaki puta interpretira kroz bezbroj varijanti: kao figuru, akt, glavu, torzo... odnosno, kao dijelove čovjekova tijela počesto združene u intrigantna zajedništva: glava i ruke kao „glavoruk“, ruka i noga kao  „nogoruk“, šaka s cjevastim prstima, ili ležeća polovica torza kao „cijev“ s rukom. Iz njezina cjelokupnog opusa, a posebno iz najnovijeg ciklusa, nastalog 2010. i 2011. godine, može se iščitati kako volumeni sve izrazitije postaju cjevoliki, a time i njihova opna sve napetija. U svim „sistemima cijevi“ unutrašnji prostor je stiješnjen, pa se stvara pritisak na stijenke.
Taj „efekt pneumatičnosti“ daje dojam pulsiranja i pokrenutosti, osobito zanimljiv ako se radi o kiparskim djelima, kao u slučaju Marine Orlić. A tu onda naše iskustvo još dodatno zna uvjeriti percepciju o napetosti koja nastaje uslijed komprimiranog unutrašnjeg prostora. Zato Marinine figure, premda naizgled mirne, u likovnom smislu djeluju živo i pokrenuto.
„Pneumatski efekt“ Marina Orlić već odavno je zapazila u mnogim značajnim figurativnim terakotama iz riznice starije povijesti umjetnosti,  osobito onima kojima se uvijek beskrajno divila: u skulpturama etruščanskih sarkogafa i u čudesnim, preko 2000 godina starim „glinenim ratnicima“ prvog kineskog cara. Očito, još su stari umjetnici, kao danas ona, znali inventivno iskoristiti tehnologiju rada s glinom, pa uslijed stlačenog zraka u unutrašnjosti keramičke skulpture, na njezinoj površini postići dinamiziranu napetost. Ali znali su tu napetost i kontrolirati, kako bi spriječili rasprsnuće, pa su – kao i Marina Orlić, uvijek negdje postavljali „sigurnosni ventil/osigurač“; neki otvor ili rez kao „ispuh“, pretvoren u dio kompozicije, u igru punine i praznine, u strukturni element - ili jednostavno u ornament.
U Marininim najnovijim radovima takvi otvori i rezovi u formi, sad već naglašeno vidljivi i drastični, pretvoreni su u koncept i u strukturni element. „Cjevasta konstrukcija“ je namjerno ostavljena vidljiva, kako bi se gledatelja uključilo u igru i kako bi mu se dao zadatak da sam nastavi vizualnu priču - da spoji razdvojene dijelove volumena
i da razrezane detalje virtualno združi u jednu logičnu cjelinu. Autorica se pritom poigrava odnosom reza i cjeline, te onim epiderme volumena i njegove stlačene, pa prošupljene zračne ispune, stvarajući neočekivanim vizurama zabunu i dojam nadrealnosti. Istodobno, ona navodi oko da automatski ispravi iluziju, te da umu pošalje poruku da
stopi rezove u logičnu cjelovitost.
O tim svojim skulpturama ona sama kaže: „Zanimljivi su mi ti rezovi. Linija u kojoj figura izranja iz podloge kao da izranja iz vode ( ili zemlje) - kao u slučaju Glavorukog.Ili su to vertikalni rezovi kao u slučaju Malog torza, koji liči na položenu cijev. Radim na toj cjevastoj stilizaciji. Ti rezovi mogu donijeti i neki humor i neko značenje, koje dolazi samo po sebi. Ne radim to namjerno, nego mi to dolazi više intuitivno. A zapravo svemu daje sadržaj (...) Radim onim svojim lončarskim postupkom - da su šupljine važne koliko i vanjske površine, pa forme sve više stiliziram u cijevi (...) Mene oduševljava ta neka pneumatičnost terakota figura i imam stalno
na umu one stare figure kineskih ratnika (cijela vojska) u prirodnoj veličini; ili one figure na etruščanskim sarkofazima (ali i stare grčke bronce). U njima vidim taj unutrašnji zrak pod pritiskom, koji oblikuje omotač u skladu s krojem materijala (...) Ako u ovim skulpturama ima humora, anda on dolazi iz karaktera oblika, a ne iz onoga što figura radi. U Glavorukom ima tog humora, a dok se smiješ ni ne znaš što ti je smiješno. Međutim, humor dolazi baš iz tog reza gdje figura izranja.“

29.03.2024 - 09:24