• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Vera Gambar Miščević

Rođena 1952.godine u Rijeci.  Keramikom se bavi od 2005. godine učeći kod Borisa Rocea u Rijeci, talijanskih keramičara Cesarea Calandrinia i Roberta Aiudia, te  u keramičarskoj radionici ISA Mučići. Ranijih godina crtanje i slikanje učila  kod riječkih slikara Romola Venuccia i Miomira Miloševića.
Radni vijek provela u riječkoj kulturnoj djelatnosti  kao osnivačica  i dugogodišnja  voditeljica Izložbenog prostora HKD-a  u Rijeci (sada galerija „Kortil“). Studirala arheologiju i povijest umjetnosti. Povremeno pisala likovne osvrte i prikaze u katalozima i  riječkim dnevnim novinama, te uređivala nekoliko brojeva časopisa – s tematikom iz područja arheologije i umjetnosti.
Izlagala je na nekoliko skupnih i međunarodnih izložbi a
2009. samostalno u Gradskoj galeriji Crikvenica.
Članica KERAMEIKONA, Hrvatskog keramičarskog udruženja postala je 2009.
Živi i radi u Rijeci.

Adresa:

Šetalište Ivana Gorana Kovačića 26
51000 Rijeka

 

 

 


Vera pišepovodom teme CERAMICE MULTIPLEX 2009
PRIRODA KAO DOŽIVLJAJ:

Ovim svojim radovima na ludički način pomalo evociram uspomenu na  topus trokuta  tipičnim za razdoblje moderne.
Trokut je, naime,  uvelike opsjedao moderniste poput Kandinskog, Moholy Nagya, ili Kleea. No ovi  moji radovi zrcale tu formu   istodobno je razrađuju i dekonstruiraju u postmodernom duhu. S laganim dodacima, laganima poput perca, trokut biva izmješten i de-plasiran, pre-mješten u postmoderni prostor. Istodobno, arheološke se aluzije igraju s arhetipovima rata i mira. „Koncepcija konca“ citira golubicu iz Nezakcija sa situle iz brončanog doba, a „Percepcija perca“ ratnička koplja, iz istog razdoblja. „Postmoderni odgovor Moderni sastoji se u spoznaji da se prošlost, budući da njezino uništenje vodi do šutnje, ne može uništiti, ali je treba posjetiti u drugačijem duhu, s ironijom umjesto nedužnosti“, piše Umberto Eco u post-skriptu „Imenu ruže“. 
Od brončanog doba, sa golubicama i kopljima, preko prve polovice dvadesetog stoljeća, do perca i cucli današnjice,
svi su elementi dostatni za ironičan ali nipošto nedužan ponovni posjet prošlosti o kakvom piše Eco.

Mijene

Trokut – broj tri još je Pitagora nazvao brojem dovršenosti a koja je izražena početkom, sredinom i završetkom.
U kršćanskoj simbolici tri je postao božanski broj - broj tri govorio trojstvu božanskih osoba - bog je jedan ali u njemu su sadržane tri osobe;  i Krist je  uskrsnuo  nakon tri dna provedenih u grobu, tri je kralja pred Herodom…
U prikazu zime u znaku trokuta  sadržana je simbolika završetka nekog životnog i time prirodnog ciklusa, da bi iz njega nastao neki novi početak.  Crno je simbol tame, umiranja i smrti. Bijeli krugovi na crnom trokutu – bijela je boja simbol koji se u likovnom odnosno ikonografskom prikazu javlja kao  čistoća  i nevinost,  a gdjekad  se bijelo zamjenjuje svjetlucavim srebrom.  Krug je i ovdje simbol vječnosti i neprekidnog postojanja.
Sve ove forme sadržane su u simplificiranom prikazu jednog doba koje je samo segment kontinuiteta mijene u prirodi. Crni reljef prikaz - je simbola davno minule civilizacije  (motiv sa keramičke posude tipa mlađeg neolitika Butmir II). Plastični cvijetak – ovdje se može činiti i kao nada u neki novi i veseliji život no tu je i kao dokaz nekog prisutnog potrošačkoga kiča, dokaz neke često neprimjerene intervencije u red prirode koja će i sama naći svoj put u novi život.
Konstituciju ovog mog djela, dakle, čini analogon iz svijeta kojeg živimo i u kojem živimo, a na način konvencije koja oblikuje naš svakodnevni perceptivni aparat.

U povodu samostalne izložbe u Crikvenici Nataša Šegota Lah piše:

Geometrija gline, strukture i ostalo….
Olupine tabua/granični hod između njih/mokri od svijeta, na/lovu za značenjima, na/bijegu od značenja (Paul Celan).
Keramika Vere Gambar Mišćević  izrasta iz samodostatne kreativne zaigranosti u potpunoj distanci od svjetovne utrke
komercijalnog nadmetanja. Događa se u humusu likovnosti, ljubavi za arheologiju, klasičnu glazbu, primijenjenu umjetnost
i prostor koji sve to povezuje u komornu geometriju gline, struktura… i ostalog.
Lik kao oblik, jednostavna definicija forme, geometrijsko ishodište vizualne definicije, aplikacije arheološkog znakovlja,
memorabilije, rječju, uređen «muzej» obnovljenih «predmeta» unutarnjeg i osobnog, kao i svjetovno – povijesnog pejsaža.
U tako odabranom sastavu i tako priređenoj ispovijesnosti keramičkih predmeta Vere Gambar Mišćević, događa se stalno
isčekivanje slučaja iz samodogađanja strukture. Na površini u razvedenom sustavu obojenih tančina glazure vidljivim se otvara ono što se događalo povrh namjere. Tako se Verina keramika čita na tri razine. Prva, polazišna ravan usustavljuje se na oštroj podlozi odabrane, kompaktno oblikovane forme geometrijskog lika, koja definira keramoskulpturu, a zavisno od daljeg postupka odmiče se prema mobilu, ready madeu, postolju glorificiranog detalja, trodimenzionalnoj slici. Na drugoj razini, zapažamo sukob čiste, geometrijske osnove ( ponajčešće trokuta) i dodane forme apliciranog predmeta koji može biti funkcionalan, gdjekad bizaran, dekorativan, arhaičan…
Napokon, treća ravan slike-predmeta otvara problem igre strukture-slučaja, definirajući konačni iskorak iz svjesne, sigurne, dominantne početne definicije.
Keramoskulpture, kojima pridružujemo uporabne predmete i male figure, istovremeno istražuju prirodu zemljanog materijala,
kao i granicu njegove izdržljivosti, moguće razvedenosti, idealnu temperaturu pečenja, kromatsku igru glaziranja…Ali na posljetku ( a možda i prije svega) pred nama se otvara duhovita prispodobljivost vizualne igre, koja je jedne strane duboko klasična (pa i arhaična) a s druge zaigrana iznalaženjem graničnog hoda koji lovi značenja, koliko (i doista) bježi od njih.







Situla
Vaza
yule 3
 
14.11.2018 - 00:25