• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Marta Milunić

Rođena u Zagrebu. Diplomirala medicinu na Medicinskom fakultetu u Pragu. Od 1964. do 1969. godine radi u Kliničkoj bolnici «Fran Mihaljević» u Zagrebu i istodobno privatno studira keramiku kod akademske keramičarke, profesorice Blanke Dužanec, a od 1968. do 1970. povremeno prakticira na Školi za primijenjenu umjetnosti u Zagrebu, kod Romana Šimage. Od 1970. profesionalno se bavi keramikom, te postaje članicom Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Hrvatske i stječe status slobodne umjetnice.
Medicini se vraća 1975. godine, kad odlazi u Libiju i u Bengaziju radi do 1979., potom od 1980. do 1984. u Nigeriji, u liječničkoj zajednici «In the Bush» (U prašumi), te vrativši se u Zagreb, od 1985. do 1991. u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba.
Cijelo to vrijeme kontinuirano radi keramiku i izlaže, a u Nigeriji zbog uvjeta života u prašumi slika.
Od 1991. godine potpuno se posvećuje umjetničkom radu.
Ostvarila mnoge samostalne i sudjelovala na velikom broju skupnih izložbi. Počasna je članica KERAMEIKONA.

Adresa:
Tvrtkova 6
10000 Zagreb
e-mail: marta.milunic@hotmail.com



 


Predgovor Snješke Knežević uz izložbu
Moje tvornice
Serijom Moje tvornice, koju je predstavila već 2009. godine, Marta Milunić zahvaća temu industrijske baštine, nadasve važnu za postindustrijski urbanitet. Naime, baština epohe industrijalizacije postala je problem nadolaskom postindustrijske ere i deindustrijalizacije u visoko razvijenim, s vremenom i drugim sredinama, kad su gašenjem
industrijskih pogona 1970-ih u živom tkivu gradova i konurbacija zaostale gigantske aglomeracije, monstruozni
skeleti i goleme kaverne. Količina, građevna postojanost, nečesto i arhitektonska vrijednost industrijskih objekata
i kompleksa potaknula su razmatranja o njihovoj regeneraciji i integraciji u gradski organizam. Urbane slijepe pjege s vremenom će preuzeti dio funkcija prenapregnutih povijesnih središta – socijalnih i kulturnih, komercijalnih i zabavnih – a novi kvartovi, parkovi i socijalna poprišta dat će potkraj minulog stoljeća snažni zamah postindustrijskom urbanitetu. Najpoznatiji je primjer reurbanizacija industrijske oblasti Ruhr u Njemačkoj s kilometarskim pojasima rekreacijskih i tematskih parkova, gdje su glavna atrakcija bivši industrijski objekti prezentirani kao arheološki nalazi. No nije svuda tako. Mnoštvo industrijskih objekata uklonjeno je bez traga i
iščezlo iz stvarnosti i memorije, dok oni koji su dosad pošteđeni strše na bivšim periferijama gradova poput
divovskih plastika ili začudnih land-art kompozicija, a sudbina im je neizvjesna. Tim reliktima usmjerena je pažnja
Marte Milunić.
No ona ih ne gleda kao aveti nego kao artefakte, koji je fasciniraju svojim formama i složenim konfiguracijama,
a možda kao liječnici koja je dio života provela u bolnicama i s bolesnicima zazivaju asocijacije na preplete pulsirajućih oblika i cijevi organskih tvornica kakve predstavlja ljudsko tijelo. Drugim riječima, poima ih kao  anorganski, ali i organski fenomen i doživljava kao hibride: predmete-bića. Odvraćajući se (zasada) od serije Kuća, kojom je iskoračila u metafizičko i posegnula za simboličnim iskazom, Marta Milunić posljednjih se nekoliko godina posvetila studiju u nas posve zaboravljene i obezvrijeđene industrijske baštine s pobudom da joj iskaže počast. Postupak je sličan kao u seriji Kuće: izdvajanje iz konteksta, igra bez pravila i predrasuda. Opasne i zastrašujuće aveti, koje su im pretekst, pripitomljene su, svedene na dimenzije figurina, simpatičnih dlanu i privlačnih oku. Težište je na raznolikosti oblika i osebujnosti kompozicije, a oni su naglašeni bojom koja se ne poziva na stvarno nego zasniva fiktivno. Univerzum minijaturnih tvornica Marte Milunić zrači radošću, no to ne
bi smjelo zavarati o poruci koju nose. Kao prije metafizičkim kućama, tako sada bidermajerski dražesnim tvornicama svjedoči kako osebujno i osobno umije spariti ironiju i nostalgiju, tugu i optimizam. Dok je kućama, izbavljenima od svrhe i smisla, uputila na sudbinsko pitanje: razdomljenog čovjeka i raskućen svijet, tako ovim radosno raspjevanim tvornicama stvara hommage ostacima civilizacije koji postindustrijskoj svijesti služe za igru, bilo u umivenoj galeriji, bilo u industrijsko-arheološkim parkovima – kao atrakcije iz prethistorije.

OBJEKT II/6, II/7
Iz serije IZMAKNUTA KUĆA, 2005.
OBJEKT I/6
Iz serije IZMAKNUTA KUĆA, 2005.
OBJEKT 1/16
Iz serije IZMAKNUTA KUĆA, 2005.
OBJEKT 1/11

Iz serije IZMAKNUTA KUĆA, 2005.

OBJEKT 1/5

Iz serije IZMAKNUTA KUĆA, 2005.









 
28.03.2024 - 17:10