• KERAMEIKON

  • ART

  • Current
Zdenka Pozaić

Rođena u Čazmi. U Zagrebu je završila Školu primijenjenih umjetnosti i Akademiju likovnih umjetnosti u klasi profesora Alberta Kinerta, te specijalku za grafiku kod profesora Marijana Detonija.
Osim keramikom, bavi se ilustriranjem i opremom knjiga, te grafičkim dizajnom.
Održala preko pedeset samostalnih izložbi, te sudjelovala na mnogim skupnim izložbama u zemlji i  inozemstvu.
Njeni se radovi čuvaju u više muzeja, galerija i privatnih zbirki.
Dobitnica je više nagrada za grafiku, crtež i ex-libris.
Živi i radi u Zagrebu.
Počasna je članica KERAMEIKON-a, Hrvatskog keramičarskog udruženja od 2002. i redovita članica ULUPUH-a od 2007. godine.


Adresa: 
Medvedgradska 1b
10000 Zagreb
e-mail: zdenkapozaic@net.hr


 


 Info:
O keramici Zdenke Pozaić piše Elena Cvetkova:
Dvanaest keramika Zdenke Pozaić svojevrsni je nostalgičan povratak «prvoj ljubavi» autorice – keramici, koju je izučavala u Školi primijenjenih umjetnosti, u vrijeme kad je još dvojila kojim će se smjerom zaputiti. Posvećene su poljskoj pjesnikinji, nobelovki Wisłavi Szymborskoj, prema čijem djelu Zdenka pokazuje očiglednu osjetljivost. Mahom su to prstenovi ( ili valjci bez dna) čiji ovitak Zdenka ispunjava svojim prepoznatljivim simbolima: velikim okom, rukom i rukama, pticom, čak i likom Krista.
Uočavamo skupine u crvenoj i bijeloj glini. Keramike u crvenoj glini su dojmljivo oslikane (žutim, okerom i bijelim bojama), dok u bijelim keramikama dominira reljef: urezi, usjeci, ubodi, poderotine. Ponekad u bijelu glinu Zdenka utiskuje čavliće, žicu, male metalne pločice… Ti metalni umeci, nespojivi s bićem gline, djeluju ponešto agresivno i kao da ranjavaju meko tkivo «živa» organizma. To je novo iskustvo u doživljavanju djela Zdenke Pozaić, pa mu svakako valja posvetiti pozornost.
Zdenkina proširenja likovnog izražavanja nadovezuju se na njezinu već utvrđenu sklonost prema drugim umjetnostima. Svi znaju koliko je, primjerice, vezana uz poeziju, jer je izradila veći broj grafičkih mapa u suradnji s pjesnicima ( Vesnom Parun, Lukom Paljetkom, Sunčanom Škrinjarić, Mirjanom Hegedušić i drugima), a godinama stvara i svoja bibliofilska izdanja «jedna pjesma - jedna grafika» s nizom domaćih i stranih pjesnika. No, Zdenka je strastveno povezana i s glazbom. Tenžera je još 1978. godine napisao:»Ako bismo tragali za prirodom Pozaićkinog čuvstva koji varira na svojim listovima, onda bismo neizostavno asocirali glazbu, ili drugim riječima: ono što je najneodređenije u nama potrebuje najviše tehnike, discipline i preciznosti da bi bilo priopćeno.»
Doista, Zdenka sve više podređuje izdvojeni značaj medija duhovnome umjetničkome značaju.

Josip Bratulić:
Tridesettri križa Zdenke Pozaić

Hrvatska riječ križ dolazi od latinske riječi crux. Latinska riječ znači muku, patnju, jad, bijedu, nesreću i propast. U naš je jezik došla preko glasovnog oblika krüs, krože. Zasvjedočena je i u drugim slavenskim jezicima. A to znači da je u slavenski jezični i crkvenojezični ustav ušla vrlo rano, vjerovatno i prije dolaska Svete Braće među Slavene. Konstantin Ćiril i njegov brat Metoda bili su Grci, iz Soluna, ali oni nisu grčki izraz staurós propelo, ili raspeće uveli kao crkveni termin u crkvenoslavenske tekstove. Ostavili su stariju riječ, križ, koja u slavenskim jezicima tako
neodoljivo podsjeća na riječ Krist, krštenje, krstiti se. I danas u našem uhu vrlo slično zvuče riječi vezane uz križ, križanje, prekrižiti, krst i riječi Krist, Isukrst, kršćanin, pokrstiti. I u hrvatskim se stranama čuje izreka prekrstiti se u značenju prekrižiti se. Ali, češći su izrazi križati, križati se, i: prekrižiti kruh, zatim kriška, križanje - misli se – križanje cesta, tj. Njihovo presijecanje, od toga toponimi Križišće. Obično je na mjestima gdje je bilo križanje cesta stajao križ, ili kapelica – jer se noću, pomoću nje, bilo lakše orijentirati, tj. Snaći se u prostoru, upravo
odabrati pravi put ili cestu. Križ je na tim mjestima stajao i zbog toga što se vjerovalo da se nečiste sile. Vještice, vukodlaci i vražji sluge sastaju na tim mjestima i odvode ljude u nepoznato i u nesreću.
Križ se u kršćanskoj ikonografiji javlja prilično kasno – onda kad kršćanstvo dobiva slobodu vjeroispovijedanja, te je bilo zabranjeno na križ pribijati osuđenike. Prije toga – križ je bio zastrašujući znak ponižavanja i sramoćenja čovjeka.
Prvo takvo svjedočanstvo vrlo je rano – poganska karikatura u katakombama, na kojoj je magarac propet na križ!
Postoje od davnine dva temeljna oblika križa: latinski i grčki. Latinski s većim vodoravnim granama i grčki s jednakom
vodoravnom i okomitom gredom. U temeljima ranih kršćanskih crkava najčešći je grčki križ, a zatim dolazi često i latinski križ, napose u bazilikama koje su – kao kraljevske palače – trebale okupiti veliki broj i klerika i vjernika. Klerici u prednjem dijelu crkve, pobožan puk u lađi. Između ta dva dijela crkvene građevine nekoliko je stepenica. Kasnije još i kamena pregrada, a u Istočnoj crkvi do danas ikonostas!
Križ Kristov tema je mnogim propovijedima, pričama, pjesama, ali i bezbrojnim likovnim djelima. Sigurno među najstarija
svjedočanstva o križu spada apokrif o krsnom drvetu, koji je sačuvan i u hrvatskoglagoljskoj književnosti. Kad su naši
praroditelji ognjenim mačem (koji također ima oblik križa,ognjenog križa) protjerani iz Raja zemaljskog, morali su se
u neprijateljskom svijetu snalaziti na različite načine, ali najveća im je kušnja bila – smrt. Kad je Adam umirao, obećano mu je da će živjeti ako mu se donese grančica s drveta dobra i zla. Njegov sin Sit krenuo je na put, dug, nesiguran i naporan, ali vrt su čuvali anđeli s gorućim mačevima. Ipak je uspio grančicu dobiti, žurio je ocu, ali otac je već bio umro. Grančicu su zasadili na grobu Adamovu, i ona je izrasla u visoko, previsoko stablo. Kad je kralj Salamon gradio hram u Jeruzalemu, graditelji suzagledali prekrasno drvo, srušili ga da ga upotrijebe kao noseću gredu hrama: Ali drvo je bilo neposlušno: kad su ga podigli, bilo je predugo. Skinuli su ga i skratili na željenu dužinu. Podigavši ga na ziđe, ustanovili su da je greda prekratka. Tako nekoliko put. Zato su to drvo odbacili. Kad su na Golgoti, Kalvariji, a ta riječ znači lubanja, odnosno plješiva glava, raspinjali Krista, našli su prikladno drvo i na nj pribili Spasitelja. Križ su ukopali na mjestu Adamova groba, te su i njegovu lubanju iskopali. Na Adamovu
je glavu kapala Kristova krv. A zmija, koja izvire iz očnih šupljina, konačno je bila poražena.
Križ je kao ikonografska  tema obilježila likovnu umjetnost kršćanstva, od početaka do današnjih dana: u mozaiku,
na freskama, u skulpturi, grafici, u štafelajnom slikarstvu. U središnjoj liturgijskoj knjizi Zapada, u Misalu, po sredini knjige nalazi se lik Krista na križu, uz svoju Majku i učenika Ivana, u rukopisima u minijaturi, u tiskanim knjigama u grafici. Slovo T dobro je poslužilo je najprije za lijep inicijal, a zatim za samostalnu minijaturu, u tiskanim misalima za poseban grafički list: drvorez, bakrorez, ili slično.
Nema u europskom slikarstvu i kiparstvu koja je postala civilizacijskim obilježjem kao što je znak križa: u crkvama, na grobljima, u slobodnoj prirodi, na raskršćima, u stanovima, na radnom stolu, u učionicama, kao obiteljski nakit, ogrlica, koja se predaje iz generacije u generaciju. Križamo se prije jela i djela. Križ na čelu, na ustima, na srcu.
Križ je u likovnoj umjetnosti do XX. Stoljeća redovito bio povezan s prikazom tijela Kristova. I  prije, a posebice u XX. stoljeću, često sveden na čist znak. On je jasan i prepoznatljiv znak i bez tijela Kristova. Kod toga nije u igri samo potez od zemlje k nebu, kao sudbonosna okomica nego je i važna i vodoravna grana koja siječe okomicu i dijeli naše vidno polje na četiri ravnopravna i ravnovidna, jednako važna i jasno ocrtana polja. Na takav način, u kvadratu ili krugu svijet je razdijeljen i označen crtama na kojima je podnesena muka i smrt da bi uskrsnuo život. U znaku križa.
Blagoslovljene su obje lijeve i obje desne strane: obje gornje i obje donje strane. Ali crta križa duboko određuje prostor života i prostor smrti.
Upravo je to bilo polazište za kolaže Zdenke Pozaić, grafičarke s bogatim iskustvom rada s drvorezima, linorezima, s kombiniranim tehnikama. Kolažu su mišljeni i ostvareni u nizu od 33 ravnopravne inačice osnovne teme. Toliko je Kristovih zemaljskih godina. A i za ljudske  se godine govori kao o križima; pita se: koliko križeva  imaš na leđima. U nekim našim krajevima i leđa se zovu križa. Život nosimo kao križ. Kad se govori (i piše) o umjetničkim djelima, teško se može tvrditi da je neko djelo varijanta, inačica. Svaki je rad mišljen i ostvaren kao samostalna («samostojeća»)i posebna jedinica. Tako i ovdje, u ciklusu, nizu od tridesettri kolaža. U kolažima se koriste raznovrsni materijali, najčešće oni manje atraktivni – papir, tkanina; njihova se posebnost očituje u raznovrsnosti, u skladu i sukobu s drugim materijalima i s položajem u rasteru cjeline koja se prilagođuje i pripitomljuje oku za snažan vizualni izazov.
Zdenka Pozaić, grafičarka s bogatim iskustvom, s golemim opusom u drvorezu i linorezu prvenstveno, u ovim velikim kolažima kojima je tema križ središte gledanja, koristi dijelove otisnutih ranijih grafičkih listova, skladno slažući četiri temeljna polja, ali i koristi posebne intervencije na poljima i na rubnicama tih polja i na marginama. Plemenita građa, oslikani ali zbog različitih razloga marginalizirani grafički listovi u novoj su funkciji, u funkciji isticanja križnih linija, te tako zadovoljavaju posve novu, ispunjenu funkciju nove vizualnosti. Autorica se služi – kao majstori u našem srednjevjekovnom apokrifu – odbačenim materijalima da bi se ostvarila nova vrijednost. Tako se skladno slažu polja i dionice toga velikoga niza od tridesettri kolaža po rezu crta križa kao temeljnog znaka svake pojedinačne cjeline. Ili, kao u onoj rečenici iz Matejeva evanđelja: Kamen koji odbaciše graditelji, postao je zaglavni kamen za novo djelo, novo viđenje grafičkoj ostvaraja. Izraziti kolorizam, složen u strogu koordinatni sustav križnih polja daje tim kolažima posebnu živost i draž. Crte križa, nekad jasne i stroge, drugi put skrivene, postaju vodilice slike, ali i osebujnice svakoga od četiriju polja.
Jedan posve nov pristup i izazov za grafičarku Zdenku Pozaić, koji je ona uspješno i u potpunosti ostvarila.
( napisano uz izložbu otvorenu od 11. svibnja do 1. lipnja 2010. u Galeriji KAJ,  Kajkavskog spravišča u Zagrebu, Ilica 34)

Povodom izložbe u Gliptoteci HAZU 2011. Vesna Mažuran Subotić piše:
Kao i kod većine umjetnika koji se kontinuirano likovno izražavaju unutar nekoliko likovnih disciplina, ostvarujući primat na jednom području, tako je i Zdenka Pozaić u našoj likovnoj umjetnosti percipirana ponajprije kao grafičarka, dok se njezin rad na područjima skulpture i keramike manje spominje.
Ne može se reći da je taj rad nepoznat i neprisutan, tek možda da je pomalo neopravdano u drugom planu, možda i zato što je rjeđe i tek fragmentarno izlagan. Posljednjih nekoliko godina, međutim, umjetnica mu posvećuje znatnu pozornost. Nastaje niz novih radova, novi drveni reljefi, nove skulpture keramike.
Kao i dosad, radove možemo vezati u cikluse i to podjednako zbog emocionalno-intelektualnih preokupacija kojima su inspirirani, kao i zbog promjena u likovnom izričaju i njegovoj tehničkoj izvedbi.
Drveni reljefi postaju prostorniji, komunikativniji u odnosu prema vanjskom prostoru. Reljef je izraženiji, manje slikarski određen, kiparskiji. Uz poštovanje osnovne drvene plohe i njezinih zadanosti, pojavljuju se na njemu i aplikacije, i to u široku rasponu od pravilne drvene kugle do metalnoga brojčanika sata. Motiv gotovo prelazi u apstrakciju, postaje višeznačan i višeslojan.
Radovi inspirirani prirodom (Močvara, Crvena pustinja, Zeleni slap) intenzivnijeg su kolorita i prostorno razgrađeniji,
oni kontemplativnoga sadržaja (Hommage a Mozart, Hommage sv. Franji Asiškom) kompozicijski su smireniji, decentniji. Unatoč vidljivim i prisutnim novinama, novi radovi čine logičan slijed, nadogradnju onima nastalima prije, proizlaze iz njih i s njima komuniciraju.
Slično je i s novim skulpturama, keramikama objedinjenima nazivima Zidovi i Zidovi sjećanja koji nastaju 2009. i 2010. godine. Slobodno stojeće konkavne plohe od šamotirane gline pojačane su reljefnošću oblika u odnosu na ranije radove. Reljefnost je potencirana apliciranjem i umetanjem sitnih predmeta, odnosno njihovih dijelova u široku rasponu od čavlića i žica koji oživljavaju kompoziciju stvarajući prostorne crteže, do onih koji nose za autoricu emotivno značenje. Vrčić, tanjurić, dio pećnjaka… uzeti su kao podtekst za vizualnu priču o sjećanju,
kao centar oko kojega se izgrađuje i dograđuje sam oblik, širi reljefni crtež, tijelo skulpture. Istodobno, oni se i koloristički izdvajaju iz prevladavajuće bjeline površine, decentno se u nju uklapajući.
Upravo stapanje elemenata i njihovo proizlaženje unutar ovih radova, kao i u njihovu odnosu s onima nastalima prije, neovisno o tome radi li se o keramici, drvenim reljefima ili grafičkim pločama, svjedoči nam ponovno o autoričinoj fascinaciji reljefom, njezinu profinjenom osjećaju za taktilnost i boju te širini mogućnosti razvoja unutar koherentnog, ali nikada nezatvorenog umjetničkog opusa.
 

Povodom izložbe na Krku Višnja Slavica Gabout piše:

Što je to ZNAK K? Vjerojatno je da će to zapitati svatko tko ovih posljednjih nekoliko godina nije imao priliku upoznati ekspresivni, intrigantni ciklus „ZNAK K 33“ naše znane grafičarke Zdenke Pozaić, koja se u posljednje vrijeme ponajviše posvetila kolažu. Kako se iz samoga naziva, poput rebusa, može iščitati, ciklus se sastoji od 33 kolaža na temu križa (znak K = „znak križa“). Autorica ga je osmislila kao sadržajnu cjelinu vezanu uz temu, pa je zato izveden po principu ograničene serije, gdje se osnovna tema varira u zadanom, određenom broju izvedbi - kao niz misaonih sekvenci jednoga razmišljanja. Ipak, svako pojedinačno djelo može biti i zasebni, mali univerzum za sebe, pa zato ovaj ciklus jednako snažno djeluje i u fragmentima – manjim cjelinama (kao u našem slučaju), pri čemu se ne narušava niti osnovna misao i ideja, ni vizualna struktura.
Križ je, zbog punine i slojevitosti svoje simbolike, jedna od najviše korištenih tema u povijesti umjetnosti.
Zdenka Pozaić zahvatila ju je, na svoj autorski način, po širini i po dubini, stavljajući u primarnom kontaktu naglasak na značenje koje se nama čini najraširenije i asocijativno najbliže – na Kristov križ. Ali je onda simboliku proširila dalje, zavirivši u arhaiku čovjekove nutrine i istodobno se otputivši kroz prostor i vrijeme svemirskih beskraja, protežući je tako od iskona do svevremena. Malo je zato tu u nje opisnoga, prepoznatljivoga i narativnoga, ali je zato mnogo asocijativnoga, stiliziranoga, ekspresivnoga, sažetoga i aluzivnoga. Dakako, najviše je onoga simboličkoga. Kroz simbole ona od samoga početka (od naziva ciklusa i radova) progovara, s njima se veže i na njih nadovezuje. I tako u svakom detalju svoga minimalistički jednostavnoga, a vizualno bogatoga likovnog pristupa, pa zato iščitavanje njezinih djela zahtijeva i misaonu i emotivnu aktivaciju.
Aktivaciju koja rađa doživljaj duhovnoga ispunjenja. Ali isto tako i pokreće neke unutarnje sedimente, koji nam osvješćuju otkucaje našega pravoga bitka. 
Zdenkin motiv križa direktno je brojkom 33 vezan uz kršćansku ikonografiju i uz Krista. I premda je on u njezinim
kolažima pretvoren u čisti znak, mi po nekom detalju kojeg autorica diskretno voli ukomponirati u rad znamo da je to Kristov križ Raspeća i Uskrsnuća; križ Muke, patnje i smrti. Ali i križ Spasenja i pobjede. Ipak, istodobno se tu iščitava i šira simbolika ovoga motiva – ona kozmičkoga križa. Križa kao arhetipskoga znaka; kao jednoga od temeljnih među četiri glavna simbola svijeta, koji kroz svoja dva ukrižena pravca, horizontalu i vertikalu, predočuje sve odnose i mjerila univerzuma. Koji sintetizira i sistematizira kategorije vremena i prostora (vremensko-nadvremensko, zemaljsko-vječno), kao i dinamiku kretanja (širenje/zračenje, skupljanje/sažimanje), te u nekim općim relacijama nudi spoznaju zbilje (iskustveno-imaginarno-transcendentalno). Zdenka Pozaić doznačila je sve to likovnim  sredstvima, omogućujući nam da dokućimo dimenzije prostora i vremena šire, produhovljenije – i drukčije, te da osjetimo dinamiku i energiju velikih, beskrajnih prostranstava. Ali isto tako i da vidom i opipom uočavamo nama bliski svijet, te tako kroz iskustvo materijalnoga spoznamo duhovno. Ne čudi stoga da je kolaž poodavno za nju postao intrigantan i izazovan medij. Jer on je u stanju aktivirati sve senzore, zavesti osjetila i sugestivno se poigrati imaginarnim i fizički realnim. Poigrati se iluzijom prostornosti dvodimenzinalne podloge i uvjerljivošću fizičke zbiljnosti njezine površine, kolažirane papirom, kartonom i tkaninom različitih boja, oblika i tekstura. Površine koja je izuzetno podatna na dodir, ali je dodirom umjetnice i oživljena, postavši time čudesno mjesto taktilnih doživljaja, vizualnih senzacija i energetskih strujanja. Koja je mjesto sljubljivanja i srazova onoga što se događa izvan kadra i onoga što se događa ispod epiderme: ritmova i titraja prostora, ali i dubinskih, tektonskh unutarnjih pomaka. Autorica nas tako u svojim kolažima stalno vodi kroz dinamičan splet napetih odnosa: površinskoga i dubinskoga, vizualnoga i haptičkoga, promišljenoga i intuitivnoga, dvodimenzionalnoga i trodimenzionalnoga, svojim profinjenim osjećajem za red i mjeru znajući uvijek
uravnotežiti tenzije. Uz sve to, ona ipak često dopušta da progovori i njezina osjećajnost, te da kroz disciplinu i
sistematičnost u kolažima svako malo „proviri“ neka slučajnost. A upravo je možda baš to ono što njezinim
radovima udahnjuje onu posebnu, neodoljivu životnost.

Raspeće
1996.
San Wislawe Szymborske, 2002.

Bijela glina i metal

V: 14 cm
P: 18 cm

S izložbe KERAMEIKON I PRIJATELJI, Varaždin, 2003.

Ruka traži lice
1996.
Šahovska figura
Šahovske figura
Zlatna ruka
Grafika, 1990.
Ruka i rukavica
Grafika, 1990.
Stablo - ljestve
Kolaž
Stablo - ljestve
Kolaž
Stablo - ljestve
Kolaž
Stablo - ljestve
Kolaž
Zdenka Pozaić u radioniici
ZP Znak K1

S izložbe petnaest izloženih kolaža u Galeriji Kaj.

Kolaži su dio ciklusa ZNAK K 33 (100 x 70 cm)

Nastali su 2007/2008.

ZP Znak K26

S izložbe petnaest izloženih kolaža u Galeriji Kaj.

Kolaži su dio ciklusa ZNAK K 33 (100 x 70 cm)

Nastali su 2007/2008.

ZP Znak K3

S izložbe petnaest izloženih kolaža u Galeriji Kaj.

Kolaži su dio ciklusa ZNAK K 33 (100 x 70 cm)

Nastali su 2007/2008.

ZP Znak K17

S izložbe petnaest izloženih kolaža u Galeriji Kaj.

Kolaži su dio ciklusa ZNAK K 33 (100 x 70 cm)

Nastali su 2007/2008.

ZP Znak K18

S izložbe petnaest izloženih kolaža u Galeriji Kaj.

Kolaži su dio ciklusa ZNAK K 33 (100 x 70 cm)

Nastali su 2007/2008.

ZP Znak K25

S izložbe petnaest izloženih kolaža u Galeriji Kaj.

Kolaži su dio ciklusa ZNAK K 33 (100 x 70 cm)

Nastali su 2007/2008.

ZP Znak K 6

S izložbe petnaest izloženih kolaža u Galeriji Kaj.

Kolaži su dio ciklusa ZNAK K 33 (100 x 70 cm)

Nastali su 2007/2008.

Znak K - kolaž
Znak K - kolaž
 
17.11.2017 - 23:15